Ekipa Jutra za sve, Radiotelevizije Bosne i Hercegovine posjetila je mjesto Bjelimići pokraj Konjica
Jesenji pejzaž Bjelimića. Planinski čist zrak. Odmor za oči u šarenilu šumskih boja. Jusuf Tinjak u 80. godini ne odmara. Hladniji su dani pa je potreba za vunom sve veća. Vuneni jastuci, jorgani, dušeci odlično griju.
“Ako ljudi nemaju grijanja u kući upotrabljava se četiri kile vune za jedan jorgan, a pet kila za dušek”, rekao je Jusuf Tinjak mještanin Bjelimića.
Vunu obrađuje ovaj stroj engleske proizvodnje koji datira iz 20-ih godina prošlog vijeka. Još uvijek izvrsno radi. Jusuf ga je kupio iz hobija i to po odlasku u penziju 1980. godine. Stroj je bio u funkciji još 50-ih godina u pogonima firme Obnova iz Sarajeva.
“Ovo se sada radilo za jorgan. Direktno se stavlja vuna, namota se na ovo i dužina jorgana je dva metra i dvadeset centimetara i to je od dva do četiri kilograma. Ovo dođe u jednom komadu samo se rasječe i izvuče, stavlja se u šlifer i onda se isprošiva i to je jorgan od vune”, dodaje Tinjak.
Vuna je od ovaca sa Visočice i to ovce pramenke. Njena vuna se teže gužva kaže Jusuf. Ali, ovaca je sve manje.
“1932. urađen je popis grla u Visočici. Tada ih je bilo 132.000. Sada su došli nomadi iz Hercegovine pošto je ovdje puno iseljavalo. Sada u Visočici da li ima 1500 grla?”, ističe Tinjak.
Iseljavanje stanovništva i odlazak u gradove za poslom ova konjička sela ostavlja pusta. Ipak, porodica Tinjak nije napustila Bjelimiće.
“Mali broj ljudi se odlučuje živjeti na selu, da žive u tišini. Život na selu se može živjeti samo zavisi kako se ko organizuje”, kaže Muamer Tinjak mještanin Bjelimića.
Ovo domaćinstvo se organizovalo u radu sa građevinskim mašinama i uslugama prevoza. Pored toga bave se proizvodnjom meda i preradom vune. Cijela porodica je na okupu, što je rijetkost.
“Stariji sin mi je završio srednju za mašinskog tehničara, mlađi još uvijek ide u drugi razred srednje a kćerka u Glavatičevu ide u osnovnu školu. Ovdje je škola zatvorena. Djece nema. Jedina djeca iz Bjelimića koja idu u školu su moja”, dodao je Muamer.
Muamerovu kćerku srećemo pri povratku iz škole. Pored nje školu u Glavatičevu pohađa još troje učenika iz okolnih sela.
“Društvo imam kad odem u školu. Ovdje u Bjelimićima slabo. Čujemo se preko društvenih mreža. Vidim svoj život ovdje i da se bavim ovim čime se moj otac bavi, da budem sa roditeljima”, rekla je Amina Tinjak mještanka Bjelimića.
Iako mladih nema, mnogi se kad tad vrate svom selu da privređuju.
“Po navikama od ranije, ja pamtim kad su ljudi odavde gonili na silu i vraćali se nisu htjeli tamo biti. Ima na Argudu čovjek on je završio pedagošku akademiju i drži ovce i ima ih negdje oko 400”, rekao je Jusuf Tinjak mještanin Bjelimića.
Malo dalje od Bjelimića je Svijenča. Selo u kanjonu Ljute između Visočice i Treskavice. Ovdje je svega 25 mještana. U Svijenču se vratio Suvad Karkelja. Bavi se proizvodnjom meda. Ispočetka je to bio hobi, ali kroz posljednih pet godina preraslo je u zadrugu pčelara ovog kraja sa 1250 košnica.
“Većina ljudi i pčelara gleda pčelu kroz med. Med je jedan od najjeftinijih proizvoda pčelinjih ako ne i najneisplativiji. Od pčela dobivate i otrov koji je jako skup od 30 do 50 hiljada eura za kilogram tog otrova, kilogram matične mliječi je 5 hiljada maraka a kilogram perge je oko 3 hiljade. I ima tu od 50 pčelinjih zajednica da jedna četveročlana porodica ubire neku prosječnu platu od 2 do 2 i po hiljade KM od pčelarstva”, rekao je Suvad Karkelja pčelar.
Ove godine ispaša pčela je bila slaba i manje je proizvedenog meda. Pčela se priprema da prezimi. Kilogram meda je sada najmanje 25 KM a često ono što je u teglici ne može se nazvati medom.
“Taj patvoreni med koji se uvozi mislim da je više raznoraznih hemijskih procesa koji se negdje rade vani pa se uveze kod nas u buradima. Čuo sam da su ljudi to kupovali i prodavali po Bradini. U biti ono nije med. Mislim da institucije urade svoj dio posla da bi se tome moglo stati u kraj”, dodaje Karkelja.
Analiza meda iz Svijenče je pokazala da se radi o proizvodnji 60% šumskog meda. Ali teško je prepoznati pravi med.
“Prirodni proces pravog meda je kristalizacija, ali njegovi kristali su sitni i glatki. Nekad mi dođe smiješno da pčelar govori okreni teglu ovako ili onako ili da ide kugla. Kugla ide kod svakog meda i kod svakog šećera kojeg razmutiš sa vodom i dodaš mu određene aditive da se učvrsti na ovu čvrstoću koja je otprilike blizu meda”, ističe Karkelja.
Proizvodnja organske hrane, meda i vune su oživjela ova konjička sela. Međutim, bez mladih, privrednih ideja i bez obrade zemlje sve bi vrlo brzo moglo ostati pusto.
