Piše: Radmila Karlaš
Provirujem kroz prozor. Dokle idu? Do Jablanice. Naravno da ih mogu povesti. To mi je usput. Krenula sam u Dubrovnik na neki seminar i taman se spremala “stropoštati” niz Makljen onom nizbrdicom preko Prozora, kad sam ih ugledala. Ona sjeda pored mene, on pozadi. Studenti su, brat i sestra. Vraćaju se kući. Dan je nestvarno lijep i osunčan, i ja sam neizmjerno sretna samo od pogleda na divlju prirodu, rijeku, gdje ćemo poslije ugledati onaj srušeni most, koji me uvijek podsjeća na sva moja nepokolebljiva uvjerenja.
Na tabli kraj puta ubrzo piše Prozor. Pričam im da bismo ovdje, svake godine kad smo se vraćali s mora, svraćali kod jedne tete na pite. „Ajd’ stisni, pa prođi!“ Ne bi nam halalila, kako je govorila, ni na onom svijetu. Upoznali smo je dolje na moru, u mjestu pored koga ću ja baš proći na putu za Dubrovnik, i postali, što se kaže, kao rod najrođeniji. Moja majka je bila šampionka u sklapanju prijateljstava, ali ni nama ostalima u porodici nije bilo mane. I eto nas u Enverinoj kući – puše se pite, sirnica, zeljanica, pa burek. „Ajme, Envera, šta si toliko naspremala, k'o da čekaš ekskurziju“, čudi se moja majka, a u duši ista, samo nek’ ne fali kad dođu gosti. Sestra i brat se smiju. „E baš je tako kod nas u Bosni, nemoj da zafali, pa bi svako i zalogaj iz usta dao.“ Ne pričam im kako sam nedavno na nekom skupu na temu nestalih, u okolini Ženeve, pitala jednog učesnika iz Prozora zna li možda tetu E. Čovjeku su iste sekunde zabrekle žile na vratu. Odbrusio mi je da u tom drevnom „njegovom“ gradu nikad nije bilo neke E. Molim! Kako nije kad jest, insistiram ja, je li one pite pravio sveti Duh? Taj se, međutim, raspomamio, a ni meni, bogami, voda nije u ustima, pa se i ja uzjogunim. Kakvi drevni gradovi, šta priča, dosta mi je sve te istorije koja, izgleda, jedino ima za cilj da bude agresivna.
Još se ne mirim sa posljedicama rata i još uvijek sam dobrano u onom vremenu. A to znači u cijeloj zemlji. Tada, u strahu po mene, jer sve je mirisalo na silu i grubost, pobrinuše se naši domaćini iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, koji me brzo odvukoše od stola. Krajem oka vidim predstavnike porodica nestalih kako prijeteći prilaze stolu gdje sam do maloprije sjedila. Oni me vole, bez obzira na gore pomenute posljedice. Ja sam s njima i u hotelu i u srcu, odbijam da se smjestim u onaj luksuzniji. Fatima, otkako smo u Švajcarskoj, stalno hoda okolo, i ako me ne vidi, viče: „Gdje je ona naša?“ A čiko koji se upravo kao orao nadnosi nad agresivca urla: „Izem ti drevnost i sve, zapuši ta svoja usta.“ Čiko me voli, jer razumije da ja razumijem. I da plačem s njim, jer je to i moj sin koji je nestao, ne samo njegov – dijete, maltene moj vršnjak. Svi su sinovi naši. Ko je debilkan, koji sad zbunjeno trepće u svog prijatelja. Očekivala sam još samo da kaže: „Zar i ti, sine Brute?“ Iste sekunde sam morala tačno da znam: iz porodica ili entitetskih ili državnih komisija za nestale? Jer skup je podrazumijevao i predstavnike susjednih država koje navodno nikad nisu ratovale na našoj teritoriji, a tražile su svoje nestale.
Još jedan od apsurda. Opet voda u usta. On je predstavnik državnog tog i tog. Ma hajte, molim vas. Za razliku od predstavnika porodica nestalih, koji su bili zabavljeni svojim jadom, ovi iz raznih komisija uhvatili furseta. Ne samo u skupim hotelima, daleko boljim nego onih kod porodica, iću i piću, već i retorički. I kako su samo predstavnici iz vlasti bili složni u svom hedonizmu, i kako su samo porodice nestalih bile istovjetne u svom jadu, bolu i čemeru. Prevrćem te uspomene, dok opština Prozor lagano čili, dok ne iščili potpuno. Neću da djeci kvarim sunčan dan, onu sreću ni iz čega, a ni sebi uspomene na tetu Enveru, pa se kotarišem misli na onog debilkana i njegovog pasjaluka kako će on meni pokazati, dok skače i grabi rukama prema meni. A ja, već pograbila prvu flašu sa stola, naprosto šokirana da je to moguće, da bi ovaj debil nasrnuo na mene jer imam uspomene, jer se usuđujem da ih imam. Jer, o tome se zapravo radi… Dosta.
Odmahujem glavom. Toliko sam sretna što vozim kroz Bosnu, pa evo, bome, i kroz Hercegovinu, da se to ne da opisati. Priroda je tako veličanstvena da sam odjednom utrnula od ljepote. Mojih dvoje saputnika cvrkuću. Brucoši su. Jesu li blizanci? Nisu. Jako su zahvalni što sam im stala i povezla ih. A to. I ja sam nekad tako. Palac u zrak, pa na put. Cijelu sam Jugoslaviju tako obišla. Otprilike njihovih godina. Mene nikad u potpunosti nije napustio onaj porazni osjećaj kada bi tamo na cesti automobil samo projurio. Kao i osjećaj neopisive sreće kada bih vidjela da se pale stop svjetla. Koji je to bio sprint. Svi moji prijatelji su smatrali da nisam normalna i da više nije ono vrijeme. Nije… ili jest. Kako ko već na to gleda. Nešto ranije vozila sam jednog dedu i unuka. Stajali su na izlazu iz Donjeg Vakufa i mahali. Unuk je imao jedva deset. Kako je dido rekao, idu da obiđu staru kuću u Gornjem Vakufu. Ili im je stara kuća bila u Donjem Vakufu, a oni sad idu u novu. Sa ove vremenske distance se više ne sjećam, osim da je rat ispremještao stanare kuća. I njih dvoje su bili jako zahvalni. Jesam li ja bila toliko zahvalna nekad, kad smo gotovo svi putovali auto-stopom? Mogu garantovati.
Ne sjećam se imena brata i sestre, ali pamtim – a evo, toliko toga sam zaboravila kroz život, jer je svega bilo toliko puno – kako smo pričali, šalili se i kako je ta vožnja prošla u tren oka. „Ne možeš nekom da staneš nasred Vlašića ili u nekoj zveki“, vrištali su na mene prijatelji. „Ali mogu, u čemu je problem?“ „Hoćeš da te neko ubije.“ Bili su neiscrpni u opisivanju šta sve može da mi se desi. Jedino nisu naveli ovo: ljepotu upoznavanja i druženja.
Eto je, još malo pa Jablanica. „Vidi ga“, gotovo vrištimo kao da ga vidimo prvi put, most sa lijeve strane, čuveni most, srušen, dopola u vodi. U Neretvi. „Stan’, Neretvo“, čujem u glavi „Djevojke sa Neretve“. Srce mi je kao planina. Od sjećanja na partizane, a sve moje. Vjerujem da sam „Bitku na Neretvi“ odgledala bar stotinu puta. I svaki put je bio red jada, red ponosa, red suza. Nama su ostavljena bolna, ali lijepa sjećanja. Na one koji su svi zajedno. Na zaista slavne dane. Takav je bio onaj rat. Još tokom puta mole me da s njima u Jablanici negdje popijem kafu. Bar toliko od njih.
Naravno. C'est La Vie! U kafeu odlazim do toaleta i kontam da su oni ipak studenti i da bi trebalo da ja… A ne, račun je podmiren, veli konobar, smješkajući se poput fakina koji je nekog preveslao u namjeri. Kakva je bila moja. Pokazuje na ugao lokala. Gazda je podmirio račun. Gazda. Sjedi u uglu, lagano klima glavom, ja uzvraćam i znam da sam ovdje zapravo kod kuće, da su me lijepo dočekali i ugostili. Ostavili su za mene fildžan viška. Vraćam se za sto i još malo pričam sa svojim saputnicima. Opet pljušte zahvale. Toliko ih je da već crvenim. Ljubimo se, grlimo i pozdravljamo. Odlazim. Do Dubrovnika više niko ne stopira. Prilikom povratka, opomenuta nekom ranijom (ne)zgodom, kada sam sva razdragana prošišala dok me tabla “Konjic” nije opomenula da sam na pogrešnom putu s kojeg ne mogu nazad jer sam se zaglavila u neku kolonu IFOR-a, SFOR-a ili kako se to tad zvalo, odlučna sam da dobro pazim.
Naime, ja putujem za Banjaluku, a ne za Sarajevo. Već se spušta veče kad dolinom Neretve krećem put Jablanice. I tu negdje, kraj puta, na ogromnoj gomili pijeska vidim bukvalno nasađen automobil i ljude koji viču. Palim žmigavac i skrećem. “Kako vam je samo uspjelo?” Zanijelo ih je, skrenuli su naglo na ispust i sad su tu gdje jesu. Naravno, imam sajlu. Koja ništa ne vrijedi. Auto na šljunku ni makac. Bar za ono jedno mic. “Odakle ste?” pitam. Troje ih je sredovječnih i jedna mlada djevojka, kći jednog para. Iz Jablanice. Zaustavljamo neki ogroman kamion čiji vozač sa sažaljenjem gleda mog Bijelog labuda — u prevodu, sredovječnog renaulta 11 — i veli: “Neće moći, sestro. Suviše su zaglibili.” E pa, to i ja vidim. Ali to ću ja časkom. Oni mi govore da krenem što prije, pada mrak, a čeka me dug put. Još planina. Mnogo mi se zahvaljuju dok otkačujemo sajle. Mašem im, i u retrovizoru vidim vozača onog teretnjaka kako spretno postavlja svoju sajlu. Sigurna sam da će uspjeti.
Baš nadomak Jablanice razmišljam: E, nećeš valjda. Ali posumnjam da je vrlo moguće i da hoću — prošišati u krivom pravcu. Zato stajem na neki parking odakle opet vidim neke ljude koji upravo ulaze u automobil iz obližnjeg restorana. “Dokle idete?” vičem iz svog auta. “Do Sarajeva,” kažu jednoglasno i svi se smijemo. Objasnim o čemu se radi i kako sam ubijeđena da ću im se i ja pridružiti na tom putu, garant previdjevši ono skretanje ka gore, prema Makljenu i kući. Naime, tad, neposredno iza rata, nije bilo table koja bi usmjerila. A mene treba usmjeravati, jer mi je osjećaj za orijentaciju naprosto ukinut. “Vala nećeš mašiti”, vele svi opet jednoglasno. Da ih pratim, slažem se. Ma, i u vatru i u vodu. Opet smijeh. Dogovor je da će voziti ispred mene pa će mi zatrubiti kad budem trebala skrenuti. Tako i bi. Vozač je, osim trubljenja, otvorio prozor i rukom pokazivao: “Lijevo, lijevo”, a jedan od njegovih saputnika je sa zadnjeg sjedišta do pasa izvirio kroz prozor usmjeravajući me kao saobraćajac. Smijala sam se do vrha Makljena, osjećajući se opet kao kod kuće. Kod kuće. Nedavno, jedne noći, nisam usnula do zore. Bila mi je čudna ta naprasna insomnija. Ujutro sam, kao i hiljade ljudi u zemlji, regionu i svijetu, vidjela ono što nijedno ljudsko biće ne bi trebalo da vidi. Izgledalo je kao noćna mora. I gore. Nigdje sunca, ni plavog neba, ničeg što bi ublažilo. Gdje su sad ono dvoje što sam ih povezla prije skoro četvrt vijeka? Brat i sestra. I oni nasmijani ljudi iz Jablanice što su putovali za Sarajevo? Šta je s onima sa šljunka? Svi oni zbog kojih sam se osjećala kao kod kuće. I svi oni mladi ljudi koji su, kada smo se jednog poznog ljeta zaustavili i obilazili Memorijalni kompleks Bitka za ranjenike na Neretvi, izveli djecu u šetnju. Ko je od tih mladih očeva i majki, te mladeži, sad tamo pod gomilom stijenja, mulja i šuta? Možda niko od njih. Ali, neko ipak jest. Prijatelj im, znanac, rođak. Ili prijatelj prijatelja. Poznanik poznanika.
Stan’, Neretvo. Koliko prije par mjeseci, iz jedne od onih kafana u Jablanici gdje se vrte janjići, gledala sam brda, vidio se i srušen most i tamo dolje, dokle pogled doseže — sve osunčano, brdovito i lijepo. A sve moje. I sve kao kući. Jesam li mogla da predosjetim, onako bez sna, kao što sam toliko puta prije nego što će zatresti otvarala oči i čekala? Nijedan potres ne bi mašio a da me prethodno ne probudi, ne nagovijesti mi.
Šta ako je vapaj nekog od njih dopro do mene, koja sam tamo kao i ovdje, kao kod kuće? Pa kako onda ne osjetiti? Kako ne biti uznemiren kada vodena stihija hoće da te zbriše sa lica zemlje, a onda ti odnosi drage ljude pred očima? Po tome sam nalik životinjama. One u utrobi zemlje uvijek pronalaze svoje utočište, i one znaju kad je ona ranjena. Znaju i kad će se pobuniti. Otud zavijanje pasa i uznemirenost mačaka, hiljadugodišnji instinkti, lepet krila ptica — cijeli taj životinjski i biljni svijet zna, povezan i neraskidivo vezan sa matricom. Sa svojom kućom. Pa zašto ne bi i čovjek to u sebi osjetio? Pa kako onda ja da ne osjetim ono što se zbiva u mojoj kući? Kako?
Te noći sam umrla i ostala živa. Mrtva sam onim dijelom mene same u kojoj su pokošeni svi oni čija lica vidim suviše jasno, a živa drugim dijelom u kojem su oni preživjeli. Tako podvojena i razapeta, nisam mogla zaspati, a neću moći još dugo. Ne bar dok se tle u potpunosti ne smiri, planine ne predahnu, dok mrtvi ne nađu spokoj, a živi utjehu.
