Kada sam prije dvadesetak godina kao član vijeća roditelja u osnovnoj školi upozoravao na dilera droge koji je dilao drogu u dvorištu škole pa ga malo kasnije ubio drugi na sred čaršije, te navođenja na maloljetničku prostituciju također manijaka iz zgrade pored škole, dočekan sam arogantno od strane direktorice koja danas radi u federalnom ministarstvu odgoja i obrazovanja. U holu škole i danas stoji rečenica pisca po kojem se škola zove “Majko, na pravi put sam ti iziš’o!”
Drugi moj sukob imao sam sa razrednikom ( u to vrijeme vlasnikom škole košarke, op.a) na kraju osmog razreda kada sam odbio dozvoliti da moje dijete ide na takozvanu matursku zabavu. Pozvan sam na razgovor, gdje sam profesoru sporta i treneru “nacrtao” onako glasno upravo ispod gore spomenute rečenice, i tako pojasnio da se u biološkom životu čovjeka ne može dva puta sazrijevati. (maturirati- ostvarivanje ili postizanje stupnja razvoja karakterističnog za neku dob; zrenje, sazrijevanje, op.a) Naravno, ni drugo dijete pet godina kasnije nije išlo na taj konzumeristički, nakinđureni, bal gdje se djeca izlažu kao da su plastično cvijeće. Oblačiti ih u skupe toalete, sa nadograđenim noktima, kosom i čime sve ne u petnaestim godinama je ZLOČIN! Puštati im neprimjerenu muziku njihovom uzrastu, dovoditi u kontakt sa opijatima, makar to bili “enerdži” je također zločin! Zločin spram nevinom biću koje još treba igru i ako se uspravi da dohvati otrovnu voćku, treba mu na vrijeme reći. Kasnije sve je kasno!
Sve godine poslije, pokušavam ukazati na činjenicu da se djece gledaju k’o plastično cvijeće, zaboravljajući temeljnu definiciju pedagogije (od riječi “pedagogija” gdje u grčkom jeziku, riječ “paidos”(παιδος) označava dijete, a glagol “ago” (αγω) znači pratiti, voditi, op.a.) Kasnije ću se uvjeriti da ta pošast “pokazivanja djece” koja nema ama baš nikakvu odgojno-obrazovnu crtu, kroz video uratke na kojima osnovci u vrijeme kada vještica izlazi na pozornicu, uz muziku koja to nikako nije jer “poziva na mesto zločina”, slave tu bajagi maturu. Pomjera se granice u vrtiće, da bi se i tamo odigravale zabave, nekakve “najmanje mature”. Strašno!
Zašto sad ovo pišem?
Ovih dana smo svi onako zatečeni, zgroženi, tužni, nad činjenicom da je u gradu na Uni, gradu gdje je moj roman “Vodeničar” dobio prve korake, dijete ubilo policajca a drugog ranilo. Zgroženi smo na dešavanja u “Prvoj bošnjačkoj gimnaziji” u Sarajevu. Zgroženi smo na pucnjavu i ranjavanje učenika ispred “Metalske škole” u Sarajevu. Zgroženi smo na nedavnu pucnjavu ispred osnovne škole u kojoj i danas piše: “Majko, na pravi put sam ti iziš’o!”
Pa dokle ćemo biti samo zgroženi?
Sve navedeno sa akcentom na ubistvo policajca, što ovih dana pakuju u teroristički čin, počinili smo mi. Da, mi stariji koji nismo bili ruka toj djeci koja će ih voditi do odrastanja, čitaj maturacije.
Također ne smijemo zaboraviti nametnutu percepciju svijeta da musliman i kada se glasno nakašlje je terorista, a kada onaj drugi ubija djecu, kao što to čini dok ovo pišem u Palestini, samo se branio. Da ne bi neko shvatio kako u ovom bolnom trenutku suosjećajući se sa porodicom ubijenog policajca u gradu na Uni, pokušavam iznaći izgovor. Ne! Mi smo ubili i tog nevinog policajca!
Mi građani Bosne i Hercegovine, koji prihvatamo nametnute oblike ponašanja kao odgojne principe a da pri tom zaboravljamo da djetetu prije svega trebaju roditelj, škola, učitelj, koji će mu zajedno biti vodilja do levela čovjeka. U ovom slučaju mi to zajedno nismo!
Stoga ću završiti jednim već otrcanim vicom, kada je učiteljica korila Hasu što se nije lijepo izrazio da ima veeeliku potrebu potrebu otići do toaleta, sugerišući: “Trebao si lijepo reći da trebaš prošetati.” Drugi dan Haso sa istim probavnim traktom meškolji se u klupi, savija, stenje, ali ne javlja se. U epicentru dešavanja javlja se Huso, njegov drug iz školske klupe: “Učiteljice, učiteljice, Haso prošet’o pod klupu!”
Umjesto protestnih šetnji, ispraznih govora, jer svi su sada psiholozi, sociolozi, odgajatelji, neka nam ovo bude konačan nauk da mi odrasli, ponovo ne prošetamo pod klupu.
Said Šteta, književnik i novinar
