“Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati (razdjevičiti, obeščastiti, silovati, op. a.) sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke,” pisao je Ivo Andrić nakon dolaska na ljetni raspust iz Zagreba u Višegrad 1913. godine svom prijatelju Vojmiru Dubrešiću.
Dok ovo pišem u Travniku, kako to vole reći vezirskom gradu, iako me to najviše podsjeća na smaknuće mog pjesničkog ali i moralnog uzora Abdulvehaba Ilhamije Žepčevija, održavaju se dani fašiste Ive Andrića. Govoriti o književnom stvaralaštvu Andrića a zanemariti njegov fašistički udio je isto kao posmatrati Njegoša samo kao vladiku a ne kreatora mržnje spram Bošnjaka ili kako ih on naziva Turci. “Dani Ive Andrića” u kojima se promovisala i knjiga u koju su ugurali i moju malenkost a govori o bosanskohercegovačkim književnicima i njihovim djelima, gdje se spominje moj roman “Vodeničar”, povod mog obraćanja i pojašnjenje neslaganja sa sebeljubima koji za mrvu ugode lahko će dati rođenu mater. O supruzi i potomcima da ne govorim. Kada sam dobio poziv na promociju odbio sam uz napomenu da je bilo koji drugi dan izvan tih “andrićevskih” došao bih rado. Knjigu su promovisali, autorica, penzionisana profesorica bosanskog jezika i književnosti, zatim jedan hodža što ne svraća u mihrab i još neki sličnih ambicija i doživljenja Andrića kao svog. To samo govori o devalvaciji identiteta. Hranjenje ega, neki obavezno i guzice, postalo je primarni cilj, rekao bih glavno obilježje. Je li to Andrićev ateizam postao modernost življenja sljedbenika?
Ne sudim, samo se pitam, svjestan da svako ima pravo da vjeruje ili ne vjeruje ali nema pravo da mrzi poput “već potrošenog novinara kolumniste” koji je danas u Beogradu “otpisani” da ga ni rođena majka ne može prepoznati. U takvim krugovima u ovom životu neću da učestvujem.
Primjera radi, fašista Andrić u svojim tekstovima koje potpisuje sa “Res” i”R.R” gdje ni tada nije imao hrabrosti definisati sebe, označava italijanski fašizam kao “naličje komunizma koji nije uspeo”. O književnost tog vremena na ovim prostorima i poeziji kao najstarijoj književnoj vrsti, fašista Andrić piše: “Prirodno je da su ta pesnička ostvarenja muslimana bila prožeta turcizmima, a da je jezik, ukoliko je srpsko-hrvatski, bio unakažen i utisnut u ruho tuđe poetske forme. Rima je gotovo uvek pogrešna i nepravilna, celokupan ton je suvoparan i ne retko trivijalan.” Šta bi sad rekao Ćatić, Dizdar?
Šta još treba Bošnjacima nakon jedanaest genocida nad njima, da im se desi? Dok kuhinje zla uveliko podgrijavaju svoje kazane, većina Bošnjaka se češlja. Jedni iz neznanja, drugi zarad bivstvovanja na pozicijama gdje ih kontrolišu “tvorci” Andrića kao književnika sa čijom knjigom trebamo pod jastuk.
Stoga ponavljam, probudi se Bošnjače, ČITAJ! Ovdje neću ponoviti ali ću podsjetiti na rečenicu mog Konjičanina, Zulfikara Zuke Džumhura, o onoj najvećoj udaljenosti kod Bošnjaka na vlastitom tijelu.
Odavno je jasno a ovdje podrcrtavam da su “andrićevci” u prvim safovima kulture, vlasti ali i vjere. Ma koliko nas gađali svojim izjavama koje bi u našim ušima trebale ostaviti bosanskiji trag, toga nema. Samo naivni još vjeruju kako im je stalo do Bosne i Bošnjaka. Makar im titule ispred imena bile duže od puta do rodnog sela, sve dok se druže s lopovima i onima kojima mastan zalogaj pomuti razum pa se iz te priče može biti i “malo trudan” ja ću donkihotovski dizati glas. Ne trebam nagradu, ni svjetla tih pozornica u kojima treba prestati biti čovjek da bi bio nešto. Ne trebam ni upisivanje u antologiju kako to sad čine po principu “što više pod suknju to više slave”. Trebam i živim osjećanje potrebe da djecu odgajamo na principima moralnosti jednog Abulvehaba Ilhamije Žepčevija, ili insana novije povijesti, doajena sevdalinke, rahmetli Safeta Isovića, kojeg moj prijatelj Ibrahim efendija često spominje, pamti po dobru, onom što je učinio i radije se sjeća njega nego svih profesora u medresi.
Bez iluzije da ću promijeniti svijest prodanih duša u prvim redovima vlasti, kulture i vjere i onih koji zarad mrvu pojavnosti fašistu Andrića primaju ko sveca, pišem, ja mali mrav u ovom svijetu sebičnosti, sa kapljom istine na leđima hodim, samo da se zna na čijoj sam strani. Završit ću rečenicom, jednom od brojnih koje mi stižu od čitateljica i čitalaca, koje mi daju snage da nastavim pisati i tako ostanem na davno zacrtanom putu.
Kada sam počela čitati “Vodeničara” nisam mogla stati. Samo sam željela još. Trebao mi je roman da mu osjetim dušu i svoju mu predam.
I neka se ne brine hodža s početka kolumne, ja ostajem pri odluci da neću nikada aplicirati da budem član Društva pisaca BiH. Neka lobira za sebi slične. Moj izbor je istina makar ostatak života ne bio spomenut.
Said Šteta, književnik i novinar
