Napisala: Žana Alpeza
Znate ono kad vam život umjesto satenske posteljine u kojoj se osjećate ugodno, toplo, baci s neba bez ikakvog razloga postelju od trna. Više se ne pitate kako ste, već koliko još možete izdržati?
Ova koža na ovoj postelji od trna se ispočetka pomalo privikavala, razmišljala, tražila rješenja, ali je očito da ostaje „vrisak“! Ovo srce je tako malo za ovoliko boli.
Što to više da planiram, ono sretnem nekoga pa me pita „hej kakvi su ti planovi za Novu godinu“ ?, ili još tužnije „gdje se vidiš za pet godina“?
Više ne planiram, samo živim!
Svi koji su tu kao „uz mene“ i ovoj patnji im ustvari želim reći ne pitaj me kako sam? Samo me zagrli? Zar je tako teško zagrliti? I šuti, dok mi taj tren umora ne prođe.Najbolnije je od ljudi kad te potapšaju po ramenu, pa kažu „proći će“, koji klišej.. proći će. Šta će to proći jedan sat, dan, mjesec u boli i patnji.
Rastezala se koža godinama, na sve moguće načine,svako malo je pronalazila put, prolazila nemoguće. Rasparala se na sto mjesta, uzmeš iglu i konac te zakrpiš. Jedno je vrijeme dobro, ne bode toliko ovo trnje, srce je mlado, željno života ,istraživanja.
Kad dodju crni dani konac pukne kao balon, ni konopac ne pomaže. Srce tuče jače, snagom uragana da ne pukne koža. I godinama tako samo u krug. I vrtlog bola od bolesti i vriska teško se utiša.
Dodju sunčani dani,besprijekorni bez ijedne greške. Bože, koji je ovo osjećaj! Koliko li sam samo puta pomislila jesu sretni oni što su zdravi. Zdravi,a nezahvalni! Koja ubitačna kombinacija.
Često poželim da odem negdje gdje ne poznajem ljude, zastanem i kažem ” oprosti, teško mi je možeš li da me zagrliš i ne kažeš ništa dok ovaj umor ne prođe”.
Rasteglo se i srce, ustrajno hrabro godinama uz sav napor pomagalo, ali iz prsa vrisak od boli uzima malo po malo snagu. Kažu ne dao ti Bog da vidiš koliko čovjek može izdržati, kao stijena otvrdne.
Iz ove se kože ne može, meni je dodijeljena s razlogom! Puno sam razmišljala istraživala zašto ja?
Ali, više se ne usudim, umorila sam se često su uz mene trenuci ravnodušnosti. Počet ću iscjeljivati rane “vrišteći tolikim tišinama” , hoće li me tko čuti tu sam da me zagrli raširenih ruku, jer ne pitaš osobu “kako je” koja ti je raširila ruke!
