Nije prošlo ni mjesec dana od kako je ugledala ovaj svijet, a već joj je počeo pjevati iznad jastuka. Tiho, kao da uspavljuje vlastiti život što se poput ptice spustio pod kapke da tu zanoći. A ona puna svjetlosti, to malo sunce dovoljno za dva dlana, jedinstvena, druželjubiva. Tako malehna a već kao planina jaka. Bezgrešna! Sijala je na žuljevitim dlanovima kao svjetlost sunca koga su dlanovi željni ostali. I nije to bila pjesma kakva se zapjeva kada duša pukne poput zrela nara pa sokove razlije tijelom da ih svaki damar okusi. Riječi poredane sa naglašenom dikcijom da se zapamte. Nekad uvijene u jecaj da se pjevanje otezalo kao gladna godina iza koje se nije nazirao život. Nekad, ali doduše rjeđe, osjećala se radost puna rađanja. Cvjetno proljeće života koji se otimao nadolazećoj suši. I šum rijeke u sanjive sutone, gdje bi vila često dolazila, da sakrije uzdah iz bolnih grudi. Vezivala ga za bijeli oblak nalik na lice djevojke zastao iznad rijeke. Nekad je sevdalinka ličila na odlazak. Nakon svake riječi slutio se kraj da se riječ koja slijedi neće ni prevaliti preko usana što se s mukom otvarale. Više je ličila na ratnika što je usamljeno krvario u rovu svojih sjećanja pred nadolazećom šutnjom jer nije mogao naprijed a želio je. Sada je ta ista pjesma klizila kao višak pljuvačke preko usana da ju je stidljivo brisao rukavom. Malo se pribrao i ponovo zapjevao baš kao onda kada se tek rodilo to malo sunce što ga sve ove godine grije i tjera mu studen života. Pjevao je onako istiha i ponirao u te male oči što su ga iskreno grlile.
– To si ti meni pjevao kad sam bila mala!
Reče djevojčica toliko uvjerljivo nakon više od tri godine od rođenja da se starac trgnu u čudu. Potom se zagleda u oči starca koje su krile sve njene odgovore osim vidljive ljubavi koja se cijedila preko ovlaženih zjenica i popunjavala bore na njegovom licu. Iznenađeno, starac samo raširi ruke a djevojčica kao ptić nasloni glavu na njegovo rame gdje se osjećala pobjednikom. Bilo je to odabrano prijestolje za njegovu malu princezu.
– Sevdalinko moja neispjevana! Šapnu joj starac pa je zagrli jače na ramenu.
– A šta je to sevdalinka dedo?
Kao tutnjava groma u ljetnom danu kada ni bijeli oblak na plavom nebu ne daje priliku kiši, pitanje se prolomi kroz čula starca čiji drhtavi prsti sve rjeđe uzimaju pero da zapisuju a šutnja postaje glasnija da se činilo kako mu se ponekad ruga, da mu još više oteža ono što je nosio u prsima.
– Sevdalinka je… Malo zašuti kao da uzima zraka da zaroni u jezerskom zaljevu svoga djetinjstva, pa nastavi. Sevdalinka je postelja od crvenih latica ruža na kojoj prespavaš noć a cijeli život čuvaš trnje u jagodicama i lijepo ti. Jer trnje ne znači bol nego sjećanje u kojem je i bol sreća. Sevdalinka je jutarnja izmaglica nad rijekom koju odnese dan i ostavi boju u očima koju tražiš u svakom gledanju. U svakim očima! Sevdalinka je …
Ovdje zastade raširi zjenice jer to nešto nije htjelo niz grlo pa se činio kao davljenik kojeg će udaviti vlastite misli što su navirale u trenutku. Malo razvuče usne u osmijeh da ne uplaši djevojčicu, drhtavom rukom pogladi joj kosu, pa nastavi. Sevdalinka su i one ispružene ruke dalekoj zvijezdi. Utrnule od vremena ali ne odustaju. Već se jačaju nadom u bolu kojem se ne nazire kraj, iako nema išareta da će zvijezdu ikad dohvatiti. Sevdalinka su i ove oči što te gledaju. U njima život je mala svijeća što dogorjeva ali se mraku iznova odupire. Eto, sevdalinka je misao koja poleti kao zmaj od papira na tankom koncu. Vjetar zaprijeti da će joj nit prekinuti a ona se otima, inati. Zajaše vjetar i jezdi daljinama kao na krilatom konju…
Kao da je baš sve razumjela djevojčica kliznu sa ramena i ode preko sobe poskakujući s noge na nogu. Svakim je dodirom stopala ispisivala novu pjesmu na šutnju koja ponovo zatvori drhtave usne iza kojih je kao snježna lavina navirao jecaj. Ugriz u kraju usana čuvao je da ga ne zatrpa lavina sjećanja koja se jave kao razgala bolesnome na postelji pa se učini ozdravit će. A neće!
Starac poče opet onu davno pjevanu pjesmu.
Ja ne odoh isto veče… Razvlačio je svaki glas da se bol osjetio kao da prelazi preko usana punih komada stakla. Na podu ispred njega ležao je krpeni lutak kojeg donese davno sa jednog putovanja. Bješe neobičan i nazvaše ga Redžo. Starac ga uze sa obje ruke i nastavi njemu cijediti sevdalinku. Stihovi su kapali na krpenog lutka i na pod ispred nogu starca u čijim koracima je sevdalinka ostala sve ove godine. Kao ishabane cipele čiju ljepotu je osjećao samo u sjećanju. Nisu za puta ali se put iz sjećanja jasno oslikavao na njima. Da boli i voli do volje Stvoritelja!
Said Šteta, književnik i novinar
