Piše: Ismet Smajlović
Ovom zapisivaču nekidan njegov drugar Župljanin Ibro Tinjak predloži da sa vojnim penzionerima krene na obilazak spomen-obilježja braniocima i oslobodiocima sa područja Konjica, Jablanice, Mostara, Podveležja, dodajući da je to prilika i za, makar jednodnevno, druženje sa bivšim borcima, pa, pripomenu, „ako iz tebe progovori bivši novinar, nešto i zapiši“. (Ovako je nekako, dosjetih se, i Ahmeda Nurudina iz Mešinog „Derviša…“ nagovarao Hasan, taj „prijatelja života“, da krene na put, promijeni kraj, ljude, nebo).
Od svih pozvanih članova Udruženja, njih pedesetak minule je nedjelje bilo u simboličnom „stroju“, predvođenim Nusretom Điverom, inače ratnim komandantom bataljona „Zupčanik“. Điver se već dokazao u organizovanju obilježavanja značajnijih datuma iz odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-1995.“, kao mirnodopski borac za iznalaženja rješenja za adekvatan status ove boračke populacije, pritom sa svojim saradnicima iskazujući i smisao za pripomaganje članovima koje zadesi neka nevolja.
Potom se su se sudionici zaputili prema spomeničkom kompleksu na Trgu državnosti u Konjicu, odajući počast za 476 konjičkih šehida, umrlih, poginulih, nestalih pripadnika Armije i MUP-a BiH, čija su imena prije ravno 20 godina (14. septembra) uklesana u spomen-ploču sa natpisom, koji, između ostalog, govori da su „braneći državu Bosnu i Hercegovinu prešli u sjećanje i istoriju, postajući čudo bosanskog otpora“ (Neka, zarad nezaborava, ostane zapisano da je autor tog natpisa onaj koji ovo bilježi, a da je idejni kreator spomenika i fontane uvaženi arhitekta Mirza Kevrić).
Na centralnom spomen-obilježju u Jablanici uklesan je natpis „Jablanica svojim šehidima, poginulim, nestalim i umrlim borcima u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995“ i za njih 143 položeno je i cvijeće i proučena fatiha. Ispred članova Udruženja iz Jablanice penzionere sa sjevera Hercegovine dočekala je Azra Hamza, njihov saborac a sudeći po srdačnom sretanju i omiljena članica.
I u mostarskim Šehitlucima odali smo počast šehidima i borcima koji su osvajali slobodu na ovom dijelu Hercegovine. Susret sa majorom Esadom Kosićem i njegovo uvjerljivo kazivanje bio je i oživljavanje ratne istorije, uz poseban naglasak na deblokadi Mostara, jednoj od ključnih operacija Armije RBiH koja je promijenila kartu za podjelu BiH. „Zlatni ljiljan“ Kosić je stigao da podsjeti i na pomoć u hrani i naoružanju koji su tokom rata dopremani sa sjevera Hercegovine.
Posjeta Podveležju bila nam je krajni cilj. Kako je tek poneko ranije boravio u ovom kraju, mnogima je to bio susret za nezaborav sa ovom „pitominom u kamenu svezanom za nebesa“, kako zapisa jedan ovovremeni putopisac. Ovdašnje živitelje (izgleda, jezički izum Podveležaca) geografija je, vidljivo je, “kaznila“ da budu na puškomet dušmanima, bivajući i predziđe i predstraža Mostara, ali i nagradila da savladaju umijeće opstojnosti na brisanom prostoru života, da se s 800 metara nadmorske visine spuste u grad, žedni znanja ili da se zapute u pečalbu. A ovovremeni neprijatelji, ubijajući i njih (od predratnih 3.200 duša 62 su civilne žrtve rata) i domove im, odvodeći ih u logore, otjerali su u svijet stotinu porodica (65 ih se „nasukalo“ u Ameriku i Njemačku, ostali po nordijskim zemljama i drugdje). Iako „danas Podveležje predstavlja zaokruženu urbanu cjelinu, sa svom potrebnom infrastrukturom“, deprimirajuća je konstatacija autora publikacije „Podveležje“ Safeta Nožića da ovaj kraj „odumire u demografskom smislu natenane“.
I ovdje je odata počast braniocima i oslobodiocima, čijih 110 imena je uklesano u turbe podignuto u centru Podveleži. Valja navesti da smo pohodili i spomen-obilježje u Kružnju, podignuto peterici „Zlatnih ljiljana“. Po onome što nam je kazivao Podveležac major Safet Nožić, a i po saznanjima iz njegove već pomenute knjige (koja je svojevrsni pokretni spomenik ovom kraju), uz ovaj čudesni dio naše zemlje (i po prirodi i po ljudima) izistinski pristaje da su baš – čudo bosanskog otpora.
Ovaj zapisivač s nespokojem bilježi to da ne stigosmo obići vijenac podveleških sela, čiji su obnovljeni krovovi bljeskali u daljini, niti prozboriti koju sa povratnicima na svoj toprak, a, za utjehu, u đerdan uspomena već su nanizana prezimena sa spomen-obilježja i iz publikacije: Ačkar, Gosto, Husnić, Pobrić, Zlomužica, Nožić, Smajkić, Voljevica, Maksumić, Marić, Puce, Zuhrić, Dedić, Jelovac, Špago, Isić, Juklo, Pekušić, Husić, Pintul, Memić, Crnomerović,Džiho, Brkan, Količić, Džafić, Krhan,Ćorić, Mušinović, Fazlić, Tojaga, Crnalić… Oči nam ostadoše i na nedalekom vjetroparku, koji je okrilatio ponad Mostara, u nadi da će od struje koju „proizvodi vjetar“ nekog haira imati i ovi uznositi i zemljici Bosni odani Podvelešci. Na kraju putovanja stigosmo tek predahnuti u obližnjem „Montanaru“, “planinaru“, kako ga prevede dočekujući ugostitelj.
A u predasima ovaj zapisivač je stigao da obnovi sjećanje sa nekim od boraca s kojima se sretao po kotama odbrane. Zaradovao se kad se zdravio sa Islom Nuhićem, jednim od komandanata iz konjičke Župe. Islu po dobru pamtim iz jula ratne 1992. godine, kad sam bio rovoljub u Glavatičevu; u zapamćenju je i zajednička posjeta ratnoj bolnici u Račici, a podsjetio sam ga i na gest, čemu sam svjedočio, kad je svoje komandantske čizme dao jednom braniocu koji se zaputio na planinu Žljebinu, a on ostao u adidaskama. Iako živimo u istom gradu, Islu sam urijetko sretao: „Kad sam se penzionisao, odao sam se graditeljstvu“. (Jedan od njegovih saboraca, i sam sklon majstorisanju, kazivao mi je da je Islo majstor za klesanje kamena). Nenametljiv, kao da je skretao razgovor o minulom ratu ka poraću, a sa darom za pribranost, rekao mi je i ovo: „A znaš li ti, profa, da sam, još prije 15 godina, u tvom voćnjaku u Cerićima okalemio dvije trešnje?“ Eto, Islo je stigao da bude i kalemar.
Saputnik sam bio Zijadu Hakaloviću. Reče da je iz Višnjevica, rođenjem. Zainteresovao sam se, kao bivši prosvjetar, za sudbinu tamošnje područne škole. “Ugasila se, ali ne i žeđ za osvajanjem znanja nas Klišana“. S ponosom je kazivao, a i kako bi drukčije, o svojim fakultetski obrazovanim kćerkama, jednoj odanoj kriminalistici i ekonomiji, a drugoj filozofiji i književnosti. Dozvali smo u razgovor i Zijadovog komšiju nadaleko čuvenog klišanskog komandanta Hasu Hakalovića, koji se prije 4 godine iz života preselio u sjećanje i istoriju. Saglasni smo bili da Haso kao „samouki narodni komandant ratnu strategiju nije crpio iz vojnih udžbenika nego iz svog odgoja i životnog iskustva“. Svom saputniku sam ispripovijedao ono čemu sam i sam svjedočio: Nakon što je u osvit 1994. godine pet direktora konjičkih škola, izbjegavajući HVO-snajperiste noću preko Homolja pješke pristiglo u Buturović Polje, koje je zajedno sa klišanskim direktorima dočekao komandant Haso. Cilj je bio da se razmjene iskustva, ožive škole jer su dušmani već poharane Bosne bili presjekli veze sa stolnim gradom. Haso je tad izdao naredbu da škole u dolini Neretvice moraju da rade, makar nedostajuće prosvjetare povukao s fronta, iz rovova. I još nešto: „honorar“ direktorima za dolazak u Buturović Polje, tu „ratnu prijestonicu Klisa“, bio je u „naturi“- malo kafe, šećera…
Kako vojni penzioneri od svoje skromne članarine ne bi mogli isfinansirati ovaj odlazak prema jugu, pripomogli su resorno kantonalno ministarstvo, Grad Konjic na čelu sa Osmanom Ćatićem i, ko bi drugi, „Igman“, na čijem čelu je doskora bio Džahid Muratbegović, jedan od ratnih komandanata, kojima je Điver javno pred „strojem“ izrekao zahvalnost. A da je penzionerski dan bio sadržajan, nesvakidašnji, baš po ljudskoj mjeri, potvrdilo je rastajuće pitanje jednog od sudionika, upućeno organizatorima: A hoće li uskoro uslijediti repriza druženja?
