„Sve može biti, ali jedno ne može biti: ne može biti da će posve i zauvijek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za Božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje“. Riječi koje ste čuli zapisao je naš nobelovac Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija“ i one dobro pristaju ovom današnjem činu – ceremoniji zvaničnog početka radova na obnovi naše, konjičke Stare ćuprije, tog arhitektonskog i svekolikog simbola grada na Neretvi.
Ovdje nas je okupio naum, nijet da opet vidimo uspravljen kameni šestoluki most. Jer, konjički mostoljupci, kako oni iz Udruženja za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa, urbanisti, kulturnjaci, općinske vlasti, zapravo – svi Konjičani, žive sa idejom da se obnovi ovo zdanje, ovo remek-djelo osmanske mostogradnje, ističući da „Konjic sa ćuprijom i Konjic bez ćuprije nije isti grad“. A kako bi i bio kad su mostu, koji je premošćavao Neretvu od 1682., kad je sazdan do 1945. godine, kad je razoren, barbari prekinuli hod kroz vrijeme, da bi, evo već 61 godinu, bio okovan u beton i željezo, a ne onakav kakav je bljesnuo prije 324 godine.
Sad nam se valja, barem zakratko, vratiti u dubinu historije, koja kazuje sljedeće: vakif Ali-aga Haseći, koji je bio na visokom položaju u Carigradu, godine 1682. se pobrinuo da neimari sagrade ćupriju dugu 81, široku oko 5 metara, sa rasponom lukova do 13,5 metara.
Uz to što je krotio Neretvu, most je spajao tadašnje dvije kasabe, Neretvu i Belgraddžik, čime su otvoreni putevi karavanima, putnicima namjernicima, putopiscima.Tako je, prohodeći ovim krajevima, godine 1875.,engleski arhitekt Evans zapisao da je ovaj „dugi, lijepi kameni most najljepši od svih dotad viđenih“, dok je, u prisjećanjima na druženja sa mostom slavnom Konjičaninu Zuki Džumhuru bio najljepši ukras rodnoga grada, a slikarima, piscima, glasovitim konjičkim umjetnicima-drvorezbarima opsesivna tema.
Most je tako urastao u živote ovdašnjih ljudi, kao novi civilizacijski model koji je pristigao sa Osmanlijama, manifestujući se u sferi religije, običaja, graditeljstva, privređivanja. U kasnijem hodu kroz vrijeme grad na Neretvi prolazi kroz razne mijene, razvijajući se ali i braneći se, postajući prepoznatljiv po svojim prirodnim znamenjima, privrednim i drugim ostvarenjima, istaknutim sugrađanima, ali i po ovoj ćupriji.
Stičući,1. jula 1997. godine, status prvog otvorenog grada u BiH, Konjic se uveliko okreće revitalizaciji poratnog života, ponajprije u sferi obnove domova, infrastrukture, nastojeći da se osnaži i duhovni život, kulturno-historijsko naslijeđe, koje je, kako reče Andrić, i „hair i ljepota“.
I mada za mogućnost obnavljanja pamtimo neka blagorodnija vremena u odnosu na ova poratna, iskazujući odvažnost i silnu želju da opet imamo našu ćupriju mi smo se usudili krenuti u ovaj podvig zvani – rekonstrukcija Starog mosta, na šta nas obavezuje i njegovo uvrštavanje na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Istina, želje su nam uveliko isprednjačile u odnosu na mogućnosti, ali uz dosadašnju pomoć i garancije dobrotvora, prije svega prijateljske Republike Turske, mi ćemo opet hoditi šestolukom ćuprijom, na njoj eglenisati, prisjećati se ovog vremena kad primisao o obnovi mosta postaje stvarnost.
Ovo je prilika da u ime građana Konjica i svoje lično ime, svim dobočiniteljima, dosadašnjim i budućim, iskažemo zahvalnost što nam daju podršku da uspijemo u ovom graditeljskom poduhvatu. Čast, naravno, i neimarima, onim davnim i ovovremenim, koji su, gradeći i obnavljajući most, stali na stranu sila koje grade, a ne razgrađuju život.
(Autor teksta: Ismet Smajlović, prof.)
