Mostar, grad s vjerovatno jednim od najkompleksnijih političkih ambijenata, u višedecenijskim okovima što vidljivih, što nevidljivih podjela na različitim poljima, gotovo u kontinuitetu je poligon nacionalističkih ispada, provokacija, a posljednjih godina i sve ozbiljnijih fizičkih napada.
Priča o Mostaru često podsjeti na politički bipolarni poremećaj, s obzirom na različite amplitude i oscilacije u porukama, stavovima, planovima i realizaciji te stvarnom stanju. Kako drugačije objasniti da je Mostar, uprkos svim podjelama, na različitim nivoima prije nepunih pet ili šest godina bio u užem izboru za evropsku prijestolnicu kulture, dok se istovremeno bori sa samim definisanjem pojmova antifašizma i fašizma.
Takvo odstupanje nije moguće drugačije objasniti nego politički motivisanim procesima u skoro svim sferama društva. Ostatke ratnih podjela, animoziteta i neriješenih pitanja političke garniture su vješto iskoristile za nadogradnju svojih neiskrenih politika, zasnovanih na novim podjelama, koje treba samo ukalupiti.
A politika, nešto izraženije ona iz zapadnog dijela grada je pronašla među navijačkim grupama u Mostaru, čije obračunavanje i šarolik spisak vandalizma postaju ne samo sigurnosni problem, već i model kojim se kroz strah provodi ili pokušava determinirati politička budućnost.
Samo u posljednjih mjesec dana u Mostaru je prijavljeno četiri ili pet jako ozbiljnih incidenata, fizičkih napada, a ono što posebno brine je činjenica da su akteri maloljetne osobe ili one na pragu punoljetstva. To su upravo one generacije koje su svoje stasavanje mogle vezati isključivo kroz omeđene politike podjele, onih aktera koji su paralelno pričali o evropskom putu, a i dalje pričaju ili o gradu koji treba biti evropska prijestolnica kulture.
Osim rana iz prošlog rata u savremenom Mostaru se pojavljuju intencije koje se pokušavaju obračunati i sa historijom iz Drugog svjetskog rata. Najslikovitiji primjer je Partizansko groblje u Mostaru, koje je godinama na meti vandala, fašističkih i nacionalističkih ispada. Problem je otišao toliko daleko da policija posljednjih godina antifašistima zabranjuje šetnju do ovog spomeničkog kompleksa, pravdajući to sigurnosnim mjerama.
Pa kako je moguće da policija nije u stanju zaštititi grupu građana koja želi odati počast stradalim partizanima? Naravno da može, ali je politika učinila svoje i čak i preko policije postepeno počela relativizirati skrnavljenje Partizanskog groblja, ali i dorpinositi atmosferi da se nasilje dešava te da je sigurnost zadovoljavajuća.
A Mostarci znaju koliko je sigurnost zadovoljavajuća. Dakle, nešto je pokvareno u samom sistemu. Ako policija radi svoj posao kako treba, zašto se nasilje ponavlja i to sve intenzivnije? Zašto nasilnici, koji uglavnom djeluju pod širim opsegom navijačkih grupa nemaju strah od zakona? To su pitanja za policiju i tužilaštvo. Ukratko, ne plaše se posljedica jer je politika ta koja i jednima i drugima diktira ritam ponašanja za svoje potrebe.
Zbog takve politike i licemjerstva danas o Mostaru imamo podijeljenu sliku. Do podne evropski grad, evropska prijestolnica kulture, a od podne relativizacija historije i nasilje.
S.H. / Klix.ba
