Piše: Ismet Smajlović
„Ja sam poslije Rima i Pariza, gdje sam radio i izlagao, postao tvrdi bosanski seljak. Ja sam bogumil“. Tako je, godine 1932., za sebe rekao slikar Lazar Drljača, izdvojivši se svojim životom i djelom kao osobena stvaralačka ličnost. Desio se paradoks: sklonivši se od buke i bijesa života, od materijalnog obilja uzimajući tek mrveni, Drljača je puninom života naseljavao svoje slike, akvarele, crteže.
Do slikareve „postojbine ptica, divokoza i zaboravljenih ljudi“, izmještene u Jažvama ponad Boračkoga jezera, život je živovan svakovrsno. Suočivši se sa životom 1883. godine (na drvenom biljegu iznad slikarevog groba pisalo je da je u život ušao 1882.), Drljača je iz zaseoka Blatna kod Bosanske Krupe krenuo u egzistencijalnu i stvaralačku avanturu.
Glavni grad Lazareve rane mladosti je Sarajevo, potom austro-ugarski Beč, mediteranski Rim, a onda, zna se, Pariz, na Rue Descartes 11. Od osam pariških godina, tri prve su fovističke, i životom i slikarski (Drljača ima atelje, istražuje Luvr); pet narednih su tajnovite, skrajnute, tako da u zavičaju ništa ne znaju o svom Lazi. Tek 1919. pročulo se da je južnije, u Italiji, bio u logoru interniraca.
Dvadesetih godina vraća se u Krajinu, bosansku, među svoje planine, potom danima plovi rijekom Unom, u čamcu koji je sačinio „po ugledu na feničansku lađu“. Izgleda da se već tada, sagradivši u zavičaju „slikarsku kolibu“, Drljača pripremao za višedecenijski bogumilski život na Borcima.
Prije nego je 1931. godine definitivno postao zatoćenik planinske ljepote, Drljača se odao putovanjima. Najprije se odmetnuo od zavičaja, uputivši se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom – niz Hercegovinu, sa stvaralačkim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.
Poratno razdoblje,koje u Drljači nije umjelo da prepozna umjetnika, „prekvalifikovalo“ ga je u šumskog radnika, pa u kosca. Počeo je da „gine od tereta životnoga“. Uskoro će se, 13. jula 1970. godine, smrt potpisati ispod njegovoga dugovjekog života, koji kao da je stao u onaj epitaf sa stećka: „Dokle bijah, pošteno i glasovito bijah“.
Od „Portreta Berte“, prve zapaženije umjetničke kreacije koja se Drljači dogodila 1909. godine, stvaralački vijek ovoga našeg slikara trajao je šest decenija. Mijenjajući mjesta življenja preobražavao se i slikar, susretao sa različitim slikarskim poetikama, pritom profilirajući svoj stil. Drljača je kao bečki đak bio „ozračen“ tzv. bečkim plenerizmom, karakterističnim po iskoraku iz ateljea i ulaska u vrevu života. U slici „Iz bosanske mahale“ Drljača je na sokaku, boje su razlivene; iz slike, prema nama, najprije ide starac, pa, iza, pokrivena žena. Arhitektonska čvrstoća slike postignuta je konstrastiranjem sjenke vremešnih kuća, koje „nasrću“ na ljude i bljeska svjetlosti, pojačavajući još više skrajnutost života. „Tri konjanika“ su iz pariškog perioda slikarevog. Meštar je sad u fovizmu, tom „derivatu“ evropskog ekspresionizma. Konjanici odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost – dva minareta zabodena u nebo su im, izgleda, orijentir. Disperzija boja, kojima je naslikano nebo, također pojačava dramu odlaska „junaka“ slike.
Dvadesetih godina minuloga vijeka Drljača „ide“ prema akvarelu, hvatajući u zamku slike impresije, ponajviše iz Italije, „na putu iz Firence u Viterbo“, „vjenčavajući nebo i zemlju“, blejkovski rečeno. Kroz Drljačine akvarele „protiču“ Una, Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su također često u „fokusu“ akvarela, očito u vizuelnom srodstvu sa kolibama koje su bile dom slikaru. Rustikalni su pejzaži u koje bismo da virnemo, da uselimo se. Tek pokatkad borovi u paru, kao uskličnici, sa akvarela nas opominju na okrutnosti egzistencijalnoga kruga. Odmah tu negdje su i „Capineri“, čiju je gotovo sizifovsku dramu Drljača „ispisao“ u četiri akvarela.
Slikar je s planina, bojama, silazio i u gradove, naseljavajući oči i mostovima. Akvarelima se pripremao za tu novu „kolorističku ekstazu“, prepoznatljivu na slikama koje su ekspresionistički odgovor na stvaralački susret sa mostarskim i konjičkim starim mostovima. Na tim slikama Drljača se upravo nije priklonio nego je u stvaralačkoj „zavadi“ sa tzv. „kolorističkim realizmom“, napravivši otklon od „prepisivanja“ stvarnosnog. Boje su „ozvučene“, stihijnost prirode ukroćena arhitektonikom mostova – to je svojevrsna slikarska sinestezija: slikama „šumi“ Neretva.
„Koloristički košmar“ bit će uslikavan i u portrete, one poznije, „kopernikanske“, sa izvariranim likom tog astronoma, s kojim će se, imaginacijom dakako, Drljača družiti decenijama, čak do pred smrt. Nije li slikar svoje „emotivne pejzaže“ posuđivao ovom renesansnom Poljaku? I portret majke s djecom, iz godine 1968., nekoć od ovog autora viđen kod slikarevog „pobratima“ Andrije Anđelića, a bivšeg lugara s Boraka, sveden je na slikanje brižnosti, emocija; otud i asketizam, prigušenost boja, priklonuće ka odgonetanju „panike tijela“, intimitetu, mentalnoj drami čovjekovoj.
(Preneseno iz „Oslobođenja“, 28. 6. 2001.)
Napomena: Portret Lazara Drljače djelo je Nusreta Mulića-Nuće (1929-2010)
