Piše: ALIJA REDŽEPOVAC – novikonjic.ba
Prije par dana otkriven je spomenik rahmetli generalu Mehmedu Alagiću na koti Ljuta greda na planini Vlašić. Ovaj plemeniti čin izazvao je velike kritike od strane antibosanskih snaga. Tu su uvijek deźurni oni, čije su profesionalne vojske činile zločine nad civilima, a general Alagić sa svojim golorukim borcima, upravo od njih, morao otimati slobodu za porobljeni i protjerani bosanski narod. U istom taboru su i oni koji su embargom sprječavali generala da formira vojsku, da brani civile i da ostvari željenu slobodu. Vječitim protivnicima bosanske slobode, ratnim agresorima, ne čudim se, ali me čudi žestoka kritika ambasadora, predstavnika svjetskog policajca upućena protiv generala i protiv slobode za koju se borio.
O ambasadoru i njegovom neambasadorskom djelovanju bit će govora nakon kratke hronologije generalovog puta prema slobodi.
Mi koji dobro pamtimo zločine devedesetih godina, još uvijek pred očima vidimo tužne kolone prognanika, masovna ubistva civila, koncetracione logore, paljenje živih ljudi i druge strahote počinjene tokom rata protiv Bosne. Istovremeno se rado sjećamo zime i proljeća 1995.godine. Sjećamo se generala Alagića koji u to vrijeme započinje oslobađanje srednje Bosne i sprječavanje novih zločina nad bošnjačkim civilima. Od toga vremena svaki generalov pokret sa sobom je donosio slobodu, a naročitu radost podario je Krajišnicima oslobađanjem planine Vlašić i otvaranjem puta za bosansku Krajinu.
Ovaj veliki čovjek, ratnik i oslobodilac, ubrzo nakon što je okončao ratni put prema slobodi, postao je meta jednog broja domaćih ljudskih hulja i hijena, koji su činili sve da obezvrijede njega, njegove borce i slobodu koju su donijeli. Slično se događa i ovih dana, nakon što su neki drugi dobri ljudi sagradili spomenik u zanku ljiljana, okružen sa sedam bosanskih stećaka, što simbolizira Bosnu, slobodu, mir i naravno generala sa njegovim Sedmim korpusom Armije BiH.
Nakon završetka rata, general Alagić nije prestao činiti dobra djela, ali na putu njegove dobrote i njegovog života, ispriječile su se hulje iz njegovog rodnog grada, kojima je on sa svojim borcima omogućio povratak iz dugogodišnjeg izbjeglištva. Kao načelnik Sanskog Mosta, omogućio je povratak nekoliko desetina hiljdada Sanjana protjeranih iz svojih domova, vršio obnovu porušenog grada i sagradio “ prvu višekatnicu” u Sanskom Mostu.
Međutim, ljudske hulje su spriječili generala da obezbijedi trajan opstanak povratnicima u dolini Sane. Ničim izazvani, protivnici slobode počinju proganjati generala za korupciju i ratne zločine, zbog čega srce velikog čovjeka nije izdržalo. Hulje su i dalje ostale ovdje, u Bosni, sa zadatkom da i dalje rade pogani posao. Mnogi su napredovali u službi, vrebali su nove žrtve i pronalazili ih. Izvršavajući tuđi zadatak da svaki pokret Bosne prema slobodi ili obilježavanju slobode obesmisle i obezvrijede, i zato, znajući kako su onih godina nakon rata ubili generala, ne čudim se njihovom režanju i lajanju danas kada se generalov oslobodilački put ovjekovječuje spomenikom slobode na Ljutoj gredi.
Ali se čudim onom ambasadoru u kaubojskim čizmama, zbog čega se pitam: šta je trebalo ambasadoru da on presuđuje rahmetli generalu?
Mnogo je sumnji i sve one vežu se za embargo i zabranu da se Bosna brani i spriječe zločini nad civilnim stanovništvom. Sve i kada bi ove sumnje ostavili po strani, ostaje teško pitanje za ambasadora koji je svojim nedemokratskim i nediplomatskim stavovima uzburkao bh- javnost i dao ogroman prostor negatorima zločina i genocida.
Zbog toga gospodine ambasadore, istog dana si trebao biti pozvan u Predsjedništvo BiH, gdje si morao da obrazložiš da li je izjednačavanje generala Alagića sa presuđenim ratnim zločincima samo tvoj stav ili je to stav Vaše vlade.
Kakav god odgovor da bude, ti već drugi dan ne bi bio ambasador jer agremane ambasadoru daje država- domaćin. Tvoja Vlada ili predsjednik države dobio bi diplomatsku notu sa obrazloženjem zašto se oduzimaju agremani i zašto si već od sutra samo običan strani građanin u našoj zemlji.
Nakon ovakvog čina, kojeg svaka država treba da poduzme, svi ostali ambasadori izgubili bi volju da u svoje rezidencije pozivaju ministre, premijere, predsjednike vlada i da oni kao strani ambasadori kroje i uređuju unutrašnju i domaću politiku. Valjda je u diplomaciji normalno da predsjednici države domaćina pozivaju strane ambasadore, a ne ambasadori predsjednika.
Kada bi se ovako nešto desilo, vaše vlade shvatile bi da takvim postupcima, vi ambasadori, sramotite i narušavate ugled vaše zemlje, koja je u svojoj zvaničnoj politici prijatelj Bosne i Hercegovine, kao što je BiH prijatelj vašoj zemlji.
