Maryam Aldossari je viša predavačica na Royal Holloway, Univerzitetu u Londonu. Njeno istraživanje fokusira se na rodnu nejednakost na Bliskom istoku.
Ona se u članku objavljenom 14.08.2024. u New Arab pod nazivom “#MeToo osim ako je Palestina: Zašto zapadne feministkinje ignorišu dokazana izraelska silovanja Palestinaca” pita zašto dokumentovano seksualno nasilje nad palestinskim ženama nije izazvalo sličnu ogorčenost kod zapadnih feministkinja kao što je to slučaj s navodnim seksualnim nasiljem nad Jevrejkama.
Nakon napada 7. oktobra i uništenja Gaze koje je uslijedilo, pojavila se neusklađenost u zapadnom feminističkom diskursu. Dok je feministička zajednica bila veoma glasna u vezi s navodnim seksualnim nasiljem nad Jevrejkama, očigledna tišina vlada u vezi sa sistemskim seksualnim zlostavljanjem koje trpe palestinske žene. Dok su članci i komentari feministkinja na društvenim mrežama koji podržavaju izraelske žene brojni, primjetna je tišina zapadnih feministkinja u vezi sa teškim uvjetima palestinskih žena. Ta žustrost i empatija zapadnih feministkinja nije prisutna u slučaju kontinuiranog seksualnog zlostavljanja koje trpe palestinske žene.
Članak Maryam Aldossari ističe ovu diskrepanciju, postavljajući pitanje zašto je feministički pokret u velikoj mjeri ignorisao i ignoriše dokumentovano seksualno nasilje s kojim se suočavaju Palestinke.
Nedavni izvještaj UN-a od 12. juna 2024. godine čini se da je prošao nezapaženo, ne izazvavši nikakvu reakciju. Ovaj izvještaj detaljno opisuje kako su izraelske snage sigurnosti sistematski ciljale i podvrgavale Palestince seksualnom i rodno zasnovanom nasilju, uključujući prisilno javno skidanje, seksualizovano mučenje i zlostavljanje, te seksualno ponižavanje i uznemiravanje.
Izvještaj također dokumentuje kako su se izraelski vojnici snimali dok su pretresali kuće, prekopavali ladice ispunjene donjim rubljem kako bi ismijavali i ponižavali palestinske žene, nazivajući ih „droljama“, zaključujući da je ovo rodno zasnovano nasilje imalo za cilj ponižavanje i degradaciju palestinskog stanovništva u cjelini.
Aldossari zaključuje kako se ovdje radi o rasizmu i islamofobiji kod samih zapadnih feministkinja.
“Jedna očigledna lekcija iz nedavnih događaja je rašireni rasizam među nekim britanskim feministkinjama, jer čak ni osnovno očekivanje — da se prizna borba palestinskih žena koje trpe sistemsku marginalizaciju — nije ispunjeno.”
Te zapadne feministkinje ne doživljavaju Palestinke kao jednako vrijedne osobe, jer Palestinci ne pripadaju judeo-kršćanskoj civilizaciji, baš kao što ni Bošnjaci, prema ovom rasističkom stavu, nisu dio tog svijeta.
Najbolji primjer da mnoge zapadne feministkinje smatraju i Bošnjakinje manje vrijednim osobama je slučaj logora za silovanje Vilina Vlas, jer gotovo 30 godina nakon rata oko logora za silovanje Vilina Vlas vlada zastrašujuća tišina.
Amela Trokić je 2020. pokrenula online peticiju da se Vilina Vlas ukloni iz Google pretrage i da se izbaci sa svih online mapa kako bi pružili dostojanstvo i pravdu onima čija je nevinost bila brutalno oduzeta:
“Da li biste dopustili nekome da pretvori koncentracione logore Auschwitz-Birkenau u wellness odmaralište savršeno za ‘opuštajući vikend bijeg’ i promoviše to na Googleu? Da li biste dozvolili da se to prikazuje na Google Mapsu kao turistički objekat? Nažalost, ovo nije hipotetička situacija; ovo je stvarnost koja se trenutno dešava u Vilinoj Vlasi u Višegradu, Bosna i Hercegovina. Vilina Vlas je ‘hotel’ koji je služio kao jedno od glavnih zatvora tokom masakara u Višegradu tokom rata u Bosni. Bošnjački zarobljenici su bili premlaćivani, mučeni i ubijani dok su stotine žena bile silovane i seksualno zlostavljane u tim istim sobama ovog horor hotela.”
ONLINE PETICIJA: Uklonite hotel Vilina Vlas (kao turističko mjesto) iz Google pretraživanja i Google Maps.
Vilina Vlas još uvijek je dostupna na Google pretrazi kao predivno odmaralište smješteno na lijepom mjestu u prirodi.
Stranci, očigledno, ne žele da uklone Vilinu Vlas sa Google pretrage, jer im Bošnjakinje toga nisu vrijedne.
Sumnja se da je najmanje 200 bošnjačkih djevojčica i žena bilo zatvoreno tamo i da su bile višestruko seksualno zlostavljane i ubijane. Stranim diplomatam ne smeta da se to mjesto zločina promoviše kao rehabilitacijski spa resort – kao vrlo lijepo i mirno mjesto u prirodi.
Ne smeta im da se uživa u objektu gdje su Bošnjakinje silovane i ubijane.
Definicija silovanja je: da je to oblik seksualnog napada koji uključuje seksualni odnos ili druge oblike seksualne penetracije koji se izvode protiv volje osobe, bez njenog pristanka – znači kada se kaže NE.
Jasmina Ahmetspahić je duboko osjećala ideale slobode, slobodne volje i integriteta i rekla je odlučno NE. Skočila je u smrt kako ne bi bila silovana.
Vilina Vlas je mjesto gdje su stotine bošnjačkih žena vrištale i vikale NE, mjesto gdje su djevojčice od 14 godina vrištale i vikale NE.
Vilina Vlas bi morala biti memorijal, spomen-obilježje pretrpljnim strahotama žena i djevojčica koje su vrištale NE.
Zašto Vilina Vlas nije memorijal, već odmaralište, djelomično je objasnila Maryam Aldossari. Mnoge zapadne feministkinje Bošnjakinje vide kao manje vrijedne i nije im stalo da se zauzmu za njih. Ali zašto se Bošnjaci sami ne zauzmu? Zašto ne viču NE, jer Vilina Vlas je mjesto gdje je Jasmina Ahmetspahić rekla ultimativno, zadnje, slobodarsko NE.
Zašto ne viču NE?
Pa… Bošnjacima je postalo normalno da imaju vlast koja ne samo da ne dijeli Jasminine ideale slobode i integriteta i koja ne da nije u stanju reći NE, već tu činjenicu dodatno sama naglašava u medijima:
“Pitam ja vas, da li je pametno reći strancima `ne` i insistirati na idealnim rješenjima.”
