Još uvijek traju debate među historičarima da li su Versajski mirovni ugovor iz 1919. godine i neke njegove stroge odredbe bili pogonsko gorivo za jačanje revanšizma u njemačkoj javnosti, postepeno klizanje Njemačke u košmar nacizma između dva svjetska rata. U pokušaju da se spriječi Njemačku da više ikada svojim militarizmom ugrozi evropski i svjetski mir, pobjednici su otišli u krajnost pokušaja potpune demilitarizacije Njemačke, i to u takvoj mjeri da ova ne bude u stanju ni zaštititi vlastite granice.
KO NE UČI IZ PROŠLOSTI NEMA BUDUĆNOST
Suština ovog pokušaja nije se ogledala u zabrani samog postojanja njemačkog Generalštaba kao “mozga vojske”, te partikularno njemačke institucije koju su na zapadu krivili za njemački militarizam, niti u ograničavanju na samo 100.000 profesionalnih vojnih lica, niti u zabrani posjedovanja avijacije, tenkova i teških kalibara artiljerije i svođenja mornarice na obalsku stražu, već prije svega u zabrani formiranja bilo kakve obučene rezerve.
Čitavim nizom članaka, od 173. pa sve do 179. članka Versajskog ugovora, Njemačkoj je zabranjen obavezni vojni rok, nametnuta profesionalna vojna služba, preciziran dozvoljen broj godina službe, zabranjeno otpuštanje kadrova prije isteka ugovornog roka te drastično povećan broj godina službe na koje se obavezuju oficiri kako bi se unaprijed spriječila mogućnost kadrovske rotacije kojom bi se moglo prikriti stvaranje obučene rezerve, broj vojnih obrazovnih ustanova sveo se na minimum s tačno propisanim brojem polaznika, zabranilo se univerzitetima, veteranskim udruženjima i streljačkim klubovima da vrše bilo kakvu aktivnost koja bi podsjećala na vojnu obuku ili da prenose bilo kakva znanja koja imaju veze s vojnim pozivom. Također, posebno je zabranjena mobilizacija i bilo kakve mjere i aktivnosti koje podsjećaju na mobilizaciju te je van zakona stavljeno učestvovanje ili obučavanje njemačkih građana u vojnim formacijama bilo koje druge države, osim francuske Legije stranaca.
Kao što znamo iz historije, sve ove mjere imale su potpuno suprotan efekt te su se od prvog dana počele zaobilaziti i izigravati u Njemačkoj, sve dok dolaskom Hitlera na vlast nisu potpuno stavljene van snage. No interesantno je da se u memoarima njemačkih vojnih ličnosti iz tog perioda, osoba koje su pokušavale na svaki način da sačuvaju, a zatim i jačaju njemačke vojne potencijale, može primijetiti da oni nisu bili toliko ogorčeni na ograničenja u naoružanju, niti zabranu samog postojanja njemačke avijacije ili drastičnu redukciju mornarice, koliko su zamjerali petljanje u “kadrovsku politiku” i ograničavanje ljudskih efektiva te ih shvatali kao krajnje maliciozni čin.
Naravno, ove ličnosti bile su odlično svjesne činjenice da su svi navedeni članci Versajskog ugovora imali samo jedan cilj: spriječiti postojanje bilo kakve obučene rezerve kako bi se Njemačka trajno vojno onemogućila da vodi rat. Bez rezervi jednostavno nema kapaciteta da se vodi bilo kakva vrsta rata, niti napadački niti odbrambeni, duže od nekoliko dana. Štaviše, što je veći disparitet između protivnika, to su veće potrebe za rezervom kod onoga manjeg i slabijeg. Toga su bili svjesni i u bivšoj nam državi pa je u cilju očuvanja svoga režima, a ne bilo kakve ljubavi spram republika, Josip Broz Tito pored JNA uveo i instituciju TO, sasvim svjestan da se JNA sama jednostavno ne može na duži period suprotstaviti Varšavskom ili NATO paktu. Također, treba reći i da su se, za razliku od tolikih štetnih i beskorisnih komunističkih tekovina, obavezni vojni rok te Teritorijalna odbrana pokazali kao spasonosni za bošnjački narod u njegovim sudbonosnim trenucima. Ma koliko bili slabiji od agresora 1992. godine, Bošnjacima se ipak nije ponovila daleko strašnija 1941. godina jer su ovaj put imali dovoljan broj vojno obučenih ljudi koji su imali vojno, ogranizaciono, ali i institucionalno iskustvo i znanje.
BLAGO BOŠNJACIMA S MAŠIĆIMA, ČAMPARAMA I NJIMA SLIČNIMA
I tu, konačno, dolazimo do suštine ovoga teksta. Više ne postoji niti obavezni vojni rok, ni neka institucija slična teritorijalnoj odbrani kao ni bilo kakav mehanizam putem kojeg bi Bošnjaci osigurali zadovoljavajući broj vojno obučenih ljudi. Nikada nije zaživjela predviđena rezerva profesionaliziranih OSBiH. Većina vojnih veterana danas su ljudi u godinama, a pored toga, istraživanja pokazuju da lično iskustvo u bilo kojem polju djelovanja ima ograničen rok od 20-30 godina. Sve bi to bilo od marginalne važnosti da smo žitelji Islanda, no mi živimo u Bosni i Hercegovini, gdje na jednoj njenoj polovini marširaju pripadnici specijalne jedinice policije koja je već jednom napravila Genocid nad Bošnjacima i pri tome urliču “Za krst, za krst”, dok povampireni potomci agresora pjevaju arkanovske koračnice, dozivaju ratne zločince i pucaju ispred džamija najavljujući skoro otcjepljenje. Bosna i Hercegovina nije Novi Zeland, država okružena okeanima, već zemlja stisnuta između Srbije i Hrvatske, susjeda koji već čitavo stoljeće pokazuju pretenzije na njenu teritoriju. Pri tome se i Srbija i Hrvatska ubrzano naoružavaju, ponovo uvode obavezno služenje vojnog roka, dok je Bosni i Hercegovini to onemogućeno zbog blokada koje sprovode, prije svega, srpski kadrovi. Štaviše, Milorad Dodik najavljuje da će mladi Srbi iz Bosne i Hercegovine služiti vojni rok u Srbiji, čime bi stvorio vlastitu obučenu rezervu. Pa šta onda da se radi?
Nažalost, to je teško pitanje koje ovisi isključivo od političke volje, a nije uputno niti javno pretresati moguće modalitete, no mora se spomenuti da je propuštena odlična prilika da se zadovoljavajuće riješi ovaj problem koji je od životne važnosti za Bošnjake. Pomalo nevjerovatno, ali rješenje je bio ponudio niko drugi do Milorad Dodik, kada je prije koju godinu najavio osnivanje rezervnog sastava policije manjeg bh. entiteta. To je bila idealna šansa da i FBiH, ili barem većinski bošnjački kantoni, uzvrate recipročnom mjerom te tako osiguraju da dovoljan broj patriota prođe osnove vojne obuke kako bi se stvorila dovoljno velika rezerva koja bi mogla zaštititi državu od početnog secesionističkog i agresorskog udara.
No umjesto da se ova zlatna nenadana prilika ugrabi s obje ruke, “probosanska” politika nekako je opet uspjela da “otme poraz iz usta pobjede”. Umjesto brzog i odlučnog djelovanja, odlučila se aktivirati komisija za sigurnost Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH (“Kada ne želiš da uradiš nešto, osnuj komisiju”) na čelu s poznatim ratnim veteranom i strategom Damirom Mašićem, a koja je nešto kao zasjedala te zaključila da se, umjesto djelovanja, usrdno traži od predstavnika MZ, prije svega OHR-a, da “djeluje i zaustavi” Dodika. Kakva loša šala.
Pri svemu tome, još je i tadašnji ministar MUP-a FBiH Aljoša Čampara davao intervjue iz kojih je bilo jasno da nije za ovu ideju. Dodik je na kraju de jure odustao od rezervnog sastava, osnovavši umjesto toga poluvojnu i borbenim vozilima naoružanu Žandarmeriju (na šta, naravno, nije recipročno uzvraćeno), a što je Čampara jedva dočekao da iz prednacrta Zakona o dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH povuče članove koji se odnose na uspostavu rezervnog sastava policije, pri tome insistirajući da on ni ranije nije bio za uspostavu rezervnog sastava no da je bio prisiljen da reagira. Nevjerovatno. Kao olakšavajuću okolnost za pokazani manjak pameti, ipak treba uzeti u obzir da je Čampara svojevremeno tvrdio kako je “Izetbegović uzeo bezvrijedna ministarstva poput Ministarstva sigurnosti BiH, Ministarstva vanjskih poslova BiH te Ministarstva odbrane BiH”. To pokazuje vrlo skromne Čamparine domete i horizonte, stoga se i nije čuditi propuštenoj prilici. Šta više reći osim blago Bošnjacima s Mašićima, Čamparama i njima sličnima.
Sagledavši sve navedeno, postavlja se pitanje: Da li su to Bošnjaci izgubili rat pa ih se tretira kao poraženu Njemačku te im se ne dozvoljava organizirano, institucionalno i masovno stjecanje borbenih vještina i izučavanje vojnih nauka? Kakvi su to naši navodni “zapadni prijatelji” koji su dozvolili da Srbija krši regionalni sporazum o naoružanju te neprestano jača svoje potencijale dok preko svojih velikosrpskih političkih ekspozitura u BiH i njihovog utjecaja na budžet dovodi u pitanje vojnu efektivnost OSBiH? Zašto se toliko pažnje poklanja jačanju vojnih kapaciteta Hrvatske mada se zna koji je jedini prostor na planeti gdje bi ih ista zaista smjela i upotrijebiti? Zašto je probosanska politika dozvolila sebi da popusti pod nasrtajima nevladinih mračnjaka i njihovih stranih sponzora te pristala na ukidanje vojnog roka znajući da se on neće moći vratiti kada zatreba? Zašto nikada nije zaživjela rezerva u OSBiH? Zašto je probosanska politika propustila zicer koji im je namjestio Dodik te šansu da preko rezervnog sastava policije barem donekle riješi ovo pitanje?
M. DRNIŠLIĆ, Stav.ba
