Društvo i okolina tako laku osuđuju. Sjesti za stol suca/tkinje i osuditi, očito je najlakše.
Žene koje su oboljele od raka(karcinoma) je u društvenom kontekstu ta kojoj se uvijek lakše pruža pomoć, podrška, razumjevanje.No, medjutim žena koja ima psihički poteškoća dali je u pitanju depresija, ili druga psihička oboljenja je razapeta na stubu srama, njezina obitelj to sakriva, ljudi je izbjegavaju, teško ili skoro nikako ne može dobiti posao, tolika gromada stigmatizacije je prekrila da teško dolazi do daha.
Iako živimo u 21 stoljeću, još prevladava velika stigma na ljude na samo na žene, ali u ovom tekstu sam se osvrnula na žene koje imaju psihički poteškoća. Zato što žena je majka, supruga, baka, domaćica, nasmijana susjeda, brižna prijateljica i slično, te ako uz sve ove uloge koje ima i daje sebe maksimalno, uz to ima psihički poteškoća je izvan društvenog konteksta.No, ljudi kao da su zapeli u 18 stoljeću pa i dalje u glavama im je ostalo da je ta žena,još pogotovo ako je bila hospitalizirana, vezana lancima za krevete, čupala sebi kosu, i slično. Danas je medicina u psihijatrijskoj dijagnostici jako puno napredovala, da uz normalnu terapiju, dali kroz psihoterapiju, medikamentnu, ili drugu može živjeti jako kvalitetan i dug život. Uz to obavljati sve uloge ,biti radno sposobna.
Žene koje su oboljele od karcinoma(raka), prolaze jako teško kroz svoj svijet kada im se priopći nažalost vijest da imaju ovu bolest. Ženi je iznimno teško nositi se sa ovim teretom, te prvenstveno joj je potrebna psihoonkološka podrška i pomoć koju imamo u onkološkim klinikama. Neke studije su pokazale da što prije se prihvati bolesti otpuste kočnice i “crne misli” u glavi lakše će proći kroz proces liječenja, ili pak u mnogim slučajevima dolazi i do remisije bolesti. Svi smo čuli za nekoga tko sa dijagnozom karcinoma (raka) živi godinama.
Da je sa oba dvije gore navedene dijagnoze teško prolaziti, suočiti se s time, živjeti , naravno da su svjesne samo one žene koje taj tunel prolaze.
Ali, mi kao obitelj, prijatelji, susjedi, društvo bi trebali im pokazati da nisu same, pružiti ruku podrške, zagrljaj prijateljstva, i ono najbitnije reći da nisu same.
Stigmatizacija u društvu
Osim straha, nedostatak informacija i razumijevanja također igra ključnu ulogu u stvaranju stigmi. Mnogi ljudi ne shvaćaju da su mentalne bolesti stvarne, biološke i psihološke bolesti koje zahtijevaju stručnu pomoć i podršku, baš kao i fizičke bolesti. Obrazovanje i podizanje svijesti ključni su koraci u razbijanju stigmi. Kroz edukaciju možemo promijeniti percepciju ljudi, smanjiti strah i povećati empatiju prema onima koji se bore s mentalnim problemima.
Doc.dr.sc. Slađana Ivezić (2006). u svojem članku „Stigma psihičke bolesti“
opisuje kako društvo najčešće karakterizira psihički oboljele osobe, tj. navodi s kojim
predrasudama ih se najčešće povezuje.
Znači, psihički bolesnici su:
1.) Opasni (pogotovo ako su liječeni u psihijatrijskim ustanovama i dijagnoza
shizofrenije)
2.) Nesposobni za samostalan život i donošenje odluka
3.) Slabići (sami su krivi za svoju bolest jer nisu dovoljno jak „karakter“; depresija i
anksiozni poremećaji)
4.) Neizlječivi (dementni, retardirani, shizofreni i liječeni u ustanovama socijalne skrbi)
Na temelju toga se zaključuje da je predrasuda unaprijed donesen stav, najčešće negativan
prema nekome/nečemu. Podrazumijeva nemogućnost kritičkog spoznavanja stvarnosti.
Predrasude su često temelj raznih oblika nepravilnog i diskriminirajućeg prema drugima, te
isto tako, one su naučene. Također, vrlo je važno napomenuti da je predrasuda stav
vjerovanja koji stavlja neku osobu u nepovoljan položaj. One su vrlo otporne na promjene jer
ljudi jednostavno ne razmišljaju o tome da čine nepravdu prema nekome svojim stavovima i
ponašanjem koje slijedi iz predrasuda.
„Najgora posljedica predrasuda jest diskriminacija“
Žana Alpeza
