Prije tri godine, petoga jula, iz života u sjećanje prešao je Enver Bećirović, naš sugrađanin, privrednik, graditelj (koji je slijedio onaj prepoznatljivi slogan “Gradimo da traje”), ali i dobrotvor, stipenditor, javna ličnost, poštovalac umjetnika. O takvom Enveru neka sadržajnije pišu, govore, neka mu se odužuju oni koji su ga okruživali, opsjedali, bili mu poznanici, saradnici, sabesjednici, poslovni partneri.
Valja i ovo reći: autor ovog teksta nije drugovao, nije prijateljevao sa Enverom, niti se nametao ne bi li dospio u njegovo društvo. Tek kao dopisnik jednog dnevnog lista sa sjevera Hercegovine pratio je kako ovaj privrednik nastoji da sa drugim agilnim poduzetnicima oporavi izranjavanu, poharanu našu “zemljicu Bosnu”. Tako sam negdje nekad čuo i zavijeka zapamtio Enverovu primisao da za njega postoje samo dvije vrste ljudi: radnici i neradnici. U doba svakojakih dovijanja, namnoženih dilera demagogije, Enver se zaklinjao u rad, u tu najčasniju dovu – molitvu životu.
Ne mogu a da ne zabilježim još nekoliko prizora u kojima je Bećirović bio akter, a kojima sam svjedočio kao hroničar i posmatrač života. Pamtim, tako, septembar 2003.,kad je potpisivan ugovor o Prominvestovoj gradnji Sportsko-privrednog centra “Partizanovo”. Slovi kao anegdota: U prvi mah Enver je “odbio” da potpiše ugovor jer ga je neki nemarni činovnik “unaprijedio” u inžinjera, a on to zvanje, reče, nema. Naravno, formalni propust je ispravljen, a Enver poslao poruku da se ne treba kriti iza zvanja, titula, funkcija nego iza rada, graditeljskih umijeća. Kasnije je SPC “Partizanovo” postalo jedan od urbanih amblema grada na Neretvi.
Krajem oktobra 2007. kao novinar sam pratio Enverovu dobrotvornu posjetu Srebrenici, zapravo Sjedačama, naselju ponad Drine. Kad smo pristigli u to ubijeno srebreničko selo, pored nove i još nedovršene kuće, čiji su graditelji bili prominvestovci, zatekli smo povratnika Jasmira Beganovića. U privremenom domu-brvnari jedino bogatstvo je bila Jasmirova mnogobrojna porodica. Pripremajući ovaj tekst, u mojoj fototeci sam pronašao snimke iz Srebrenice: u Enverovom krilu ugnijezdio se mališan Mehmed, a “osmijeh mu ajet o džennetu”. Kasnije nas u Potočarima zaradovao, ozario susret sa Ćamilom Durakovićem, mirnodopskim prvoborcem za Srebrenicu.
Pratio sam, kao neko ko je bio profesionalno vezan za obrazovanje u Općini Konjic, uključivanje ustanova i firmi u akciju stipendiranja, uporno ih pozivajući da i oni dodijele koju stipendiju. U posvemašnoj poratnoj bešćutnosti i sebičnosti malo bi se ko uključivao u akciju. I opet se Enver izdvajao. Pristizala su imena Prominvestovih stipendista pa bi nam bivalo drago da se proširivala porodica stipenditora visokoškolaca.
Enver je kao neimar poslovnih zdanja uvažavao i graditelje umjetničkih svjetova. Kako u ovom zapisu svjedočim samo o onome čemu sam prisustvovao, neka ostane i ovo zabilježeno. Sredinom septembra 2011. u svojevrsnom izložbenom paviljonu “Garden Citya” Bećirović je bio domaćin slikaru Hamdiji Zahiroviću i skulptoru Edinu Šćuku, a koju godinu kasnije i umjetniku fotografije Zdrinku Brekalu. A svaki ovaj kulturni čin zasluživao je uvažavanje. Enver je imao i naum da osigura izradu bista glasovitih Konjičana Zuke Džumhura, Kasima Prohića,Laze Drljače, Pave Anđelića. Zamišljao je da njihove bronzane likove naseli po Gardenu ili pak Konjicu. Nije mu se dalo da taj naum konkretizuje, ali, eto, ostavio ga je u amanet onima koji budu obdareni znanjem i voljom da to učine.
