Bojana Guberac, 11. jula 2024.
Danas je nekima počeo godišnji odmor, netko će kada sunce zađe na nekoj plaži možda imati prvo ljubavno iskustvo, netko danas nema klimu na poslu i neće na godišnji. Negdje, baš danas, neki dječak uživa jer je prošao osnovnu školu s peticama. Tamo negdje neka djevojčica gleda svojeg oca kao u Boga. Baš tamo negdje neka djevojka bira vjenčanicu i zamišlja s ocem ples. U Srebrenici je danas muk. U Srebrenici je danas mučno i bolno, kao i u srcima sviju nas koji suosjećamo i koji nećemo zaboraviti današnji datum iako je prošlo 29 godina. Kobnog 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici je počinjen genocid i nema tog suda niti, štajaznam, bezosjećajnog predsjednika RH Zorana Milanovića koji može tvrditi da se radilo o pukom zločinu. Zločin se, naime, lako zaboravlja. U samo nekoliko dana na današnji dan zaklano je preko osam tisuća Bošnjaka, dječaka i muškaraca, između 12 i 77 godina. OSAM TISUĆA! A šatro se radilo o sigurnoj zoni UN-a. Njihov jedini krimen, povod za masakr, oduzetu mladost i roditeljstvo, pa jebemu oduzeti život na koncu, bila je muslimanska nacionalnost i vjeroispovijest. Nakon Drugog svjetskog rata smatra se da je genocid u Srebrenici najstrašnije što smo doživjeli i čemu smo svjedočili.
Godinama sam zamišljala kada bih stala pred srebreničke majke i kćeri što bih im rekla. I dan danas bogami ne znam ništa iskrenije i toplije, ništa što može pokazati potrebnu vrstu empatije i sućuti osim pjesme našeg najistaknutijeg antiratnog pisca Zorana Žmirića. I ne znam, srebreničke majke i kćeri kako da vam se drugačije poklonim nego da svake godine, iznova u internetska prostranstva puštam pjesmu „Šutjeli smo dok je Munib pričao“. Pa evo stihova, evo naklona – evo zahvalnosti što je Zoran Žmirić uspio napisati ono o čemu mnogi od nas nemaju snage ni pomisliti.
ŠUTJELI SMO DOK JE MUNIB PRIČAO
kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
razgovaraš li s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
briznuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli
jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
otkud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina
možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli
na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao za reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio
kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života
nad time čovjek može smo zašutjeti
ArtKvart
