Krajem oktobra – jednog od meni najdražih mjeseci, zapravo – uvijek se naglo rastužim. U stvari, Unutra mi se uzburka: prvo Tiborov, pa majčin rođendan, a onda godišnjica očeve smrti. Sve u tri dana!
Ove godine, prvi rođendan bez majke. Otišla ovoga ljeta. Juče, na taj dan, sestra iz zavičaja javlja:
Rijetko kad sam ponosna na nešto: slučajno se rodih tu gdje se rodih, nekih velikih životnih usjeha ne zabilježih, djeca odrasla, svoji ljudi, sami kroje svoju sudbinu i tako to. Ali, danas poslije dugo vremena osjetih neku vrstu ponosa. Ponosa na zavičaj i na ljude koji me okružuju.
Danas bi mama slavila 80-ti rodjendan. Ali ga ne dočeka. A pošto sam još u Konjicu: hajde, rekoh da pozovem njene drugarice pa da odemo na groblje, pa poslije kuci sjednemo, popijemo, zamezimo: onako kako bi to ona tako često radila i živila za života.
Obavih par telefonskih poziva, naravno sve ce one doci, sastanak na Suhom Dolu u 11.00. Pa onda na groblje.. Polako, neke od njih su prevalile 80-tu, se lijepo caskajuci dogegamo do groblja. Ja, kao neka fol domacica da malo sredim oko groba, postavim svijece, cvijece, ocistim, pa i ne primjecujem tisinu i tihi sapat oko mene. Podignem pogled: svaka od tih njenih, a sad i nasih prijateljica izgovora svoju molitvu i na svoj nacin. Svi mole nekom svom bogu, a za moju majku, ateistu. Srce mi veliko kao planina, i poslije dugo vremena osjetih ponos na ovu “moju” Hercegovinu i njene ljude. I eto, to mi opet pokaza da nismo ludi, da ono sto smo dobili rođenjem, odrastanjem, vaspitanjem niko uprljati i ukrasti ne moze.
Puno, puno pozdrava dragim ljudima daleko odavde, ovo sam morala podijeliti sa vama.
PS. Fotografije sa groblja su u prilogu….
I eto, opet uđe mi u tekst!
G r i j e h i c r n i k a m e n
Jednom,
u k(r)asnu jesen,
htjedoh da je iznenadim.
Prvo “pticom” do Sarajeva,
pa, s aerodroma,
s prijateljem ravno k njoj,
preko Sedla, Ivanovog.
(Sjećam se bradinskih zgarišta,
puste krčme kraj puta,
škrtog sunca,
I mirisa prezreloga lišća,
odasvud.)
Bijasmo gladni k’o vučine.
Ali, znao sam da ona,
Eva u brokatu raja:
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
mada već dugo bez njenog Adama,
i sad vazdan nešto skuha.
vječito nekogčekajuć’.
Pao mrak, a ja pustim prijatelja
da pozvoni,
i skrijem se pod terasu,
ispucalu od davnih gruvanja.
Majka kad otvori,
I prvo njega,
pa onda smušenog spazi mene,
s koferom uz basamake,
zatetura,
skoro pa pade.
Lice zgužvano,
tanka k’o ćat,
na rubu plača.
A onda kao ljutito:
“Blesani! Mog’o me je šlag strefiti!”
I odmah pođe, ona,
onakva,
da iz ruku mi otme koferčinu.
S u o č e n j e
Svakog se proljeća,
sebi u bradu,
zavjetujem: narednog ću ljeta,
obavezno,
obići očevu kućicu s voćnjakom.
Napravismo je,
šećerluk,
za tili čas,
nekako i ne osjetivši,
dok na nebosklonu
dobrano
već je sijevalo.
Voćnjak posadismo u cik i jaukzore,
dok normalan svijet za rat se spremao,
ili za bježaniju.
Ješo i ja, ja i Ješo,
sve jednu po jednu voćku u crnicu turajuć’:
trešnja, kruška, jabuka,
bukadar šljiva za rakiju,
i jedan orah stameni.
Svakog proljeća,
kad gora zazeleni,
na obilazak se,
daklem,
A ljeti, kad srpanj svane,
I zlato neba me dôli Jezerskoj zovne,
Boračkim poljem zviznem – k’o zvijezda padalica!
Baš tako: padavica!
Protutnjim, tako, kraj naših Sarića grobova
-sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!-
kraj polja pustih projezdim.
Tišina,
tek pokoje stado nomadsko.
lepetom se predvodnika glasi.
A onda, kraj puta makadamskog što Kućici,
sad kocki slijepoj i golih zidova skreće,
kao po komandi,
hrabro okrenem glavu.
U brda zurim daleka,
za koje sve ovo,
i strah naš i nada,
I laž i istina, mržnja i zlo,
ljubav, ona naročito,
trice su, i kučine,
na Vagi konačnoj ne teže,
ni važnije,
od maglice ove tanke,
što zemlju Sarića pustu,
ratom poharanu,
jagodicom neba
nježno
dodiruje.
Ruka iz krasnog Niotkud
Dva i po mjeseca kako je otišla,
a sve češće mislim na majku.
Sve češće neki mrak,
odasvud,
na me navali.
Nema više,
i baš nema,
onih telefonskih,
nedjeljom,
kao ukradenih
od Brodskoga.
Dok,
nekidan,
najednom,
ne dobih mail
iz zavičaja.
“Legla ti,
vele, iz banke,
na račun njezina zadnja penzija.
Deblokirano!”
Dugo smo,
i baš svuda po stanu,
kad dubokim usnula je snom,
tražili njenu šifru,
sve sa karticom.
Niđe!
Kao da je, i od sebe, predobro bješe sakrila.
K’o da je čujem: “Zaklela bih se da sam je
tamo,
eno baš tamo,
još juče turila!”
A sad,
kad na sve bez nje nekako svićem,
odlučila da nam pomogne.
Odozgo ili odozdo,
– iz krasnog Niotkud! –
da nas,
sijede siročiće,
malo,
tek mrvu praha nebeskog,
“uzbrdo
pogura”.
“R a s p i k u ć a”
Uvijek smo je zezali da ne zna s parama.
I ona i otac podobre plate,
a krajem mjeseca – love ni od korova!
(Frižider, doduše, vazdan bio pun klope,
a podrum,
najvažnija tačka,
miris’o na voće, rasol
i suhovinu.
Ali opet…)
I varala nas, pritom: kad baš zatreba,
odnekud uvijek izvlačila koju bankicu.
Kad imala, svašta, i svakom kupovala,
a uvijek najmanje sebi.
Daleko najmanje sebi!
I kad je ostala sama, i dalje ista priča.
Tako jednom igrala igrice,
te-ve kvizove “znanja”,
Račun u “usijanom”,
bješe mi prâvo žao: sama,
naivna,
ni kinte.
Dok joj, poštom, od nas koja parica stigne…
Ona i lova – NeverEnding story.
Kad, jutros – iza nje ostala penzija –
sestra iz banke javlja:
Opet (se) pravo raztužila: otišla da podignem pare sa maminog računa: i na to je mislila: uštedila je novce za sahranu: moj dio je bio oko hiljadu maraka. Ja se šokirala. Ona je sve to pripremila i osjetila da je došlo do kraja….
I tako, sestra, ušla u moju pjesmu,
ruku pod ruku s majkom,
“raspikućom”.
Goran Sarić/Tačno.net
