Piše Žana Alpeza
Tko sam ja da mogu nekom suditi kada ne znam njegovu pozadinu?
Tko sam ja da mogu nekome reći što je bolje kada ni sam nisam siguran što je za mene dobro?
Tko sam ja da kažem drugome što treba činiti kada sam sam stotinu puta donijela pogreške odluke i svojim ponašanjem ugrozila sebe i druge?
Tko sam ja da mogu pogledati drugoga u oči i dati prijedlog, sugestiju ili nešto treće?
Ne dopuštam sebi da ulazim u tuđe živote. Odakle mi to pravo? Neću se skrivati iza onoga koji sve zna i može, te praviti se da dajem savjet a zapravo promatram drugoga, analiziram i ništa dobra ne donosim.
Neću ulaziti u tuđi život kao onaj koji zna bolje jer tko garantira da će to bolje za drugoga doista biti bolje. Štoviše ni sama sebe ne poznajem dovoljno pa kako bih mogla znati tko je drugi, što ga plaši, koje su njegove čežnje i ciljevi.
Ne dopuštam sebi da ulazim u tuđe živote. Nemam pravo biti neka uhoda ili samo neki objektivni promatrač, nemam pravo biti netko tko će samo gledati sa strane, a ne liječiti ili pomoći ako treba. Nemam pravo reći: evo ja bih samo malo pogledala.
Jedino što mogu je reći: evo ako hoćeš pogledaj moj život, pa ako želiš živi ovako kako i ja živim. Više od toga ne mogu jer tu je granica koju ne smijem prijeći ili povrijediti.
Ne dopuštam sebi da ulazim u tuđe živote, ali neću dopustiti ni svakome da na silu i pod svaku cijenu ulazi u moj, da se gura onamo gdje ne pripada, pogotovo onima čije namjere ne znam, onima čiji su ciljevi zavijeni tajnom. O kada bi takvih ljudi bilo malo više ne bi bilo toliko povreda i rana, toliko lomova i izdaja u odnosima, toliko mržnje i netrpeljivosti.
Ne dopuštam sebi da ulazim u tuđe živote jer u konačnici to nisu moji životi.
Ulaziti u tuđe živote je poprilično sklizak i nemilosrdan teren,sa vanjštine čine se sve lijepo, besprijekorno dotjerano, vanjština sva u bojama radosti i veselja, ali tada dolazi do klopke, da biste ušli u nečiji život trebate uzeti ljestve, i silaziti do duše.
Tek kada dodjete iznenadite se i ne možete da dodjete do riječi koliko oporavka treba ovoj duši.
Kako li sam pogriješila! Ali se zahvaljujem vremenu što mi je otvorio oči da mogu kroz maglu vidjeti.
