Šaha Kurtović: Nesebično srce Konjica koje širi nadu
Piše: Sanela Muhibić
Crveni križ osnovan je da djeluje u nesrećama i ima tradiciju uspješne i dobre organizacije u našem gradu. Njegov zaštitni znak je Šaha Kurtović, koja već dugi niz godina nesebično pomaže svoje sugrađane te na taj način čini sve što je u njenoj moći da njihova svakodnevnica bude što bolja i ljepša.
Ona je sekretar Crvenog križa (CK) Konjic i dokazani borac za ljudska prava svih socijalno ugroženih stanovnika našeg grada. Rođena je 1968. godine i majka je dvije kćeri. Prije rata živjela je u Sarajevu, a za vrijeme ratnih dešavanja vraća se u Konjic.
Nedavno je postala i dobitnica plakete u kategoriji “Žena uspješna iz javnog života” dodjeljene od strane Udruženja Žena za ženu Konjic koje su prepoznale njen značajan rad u zajednici, a 2021. godine Udruženje žena “Nera” dodjelilo joj je priznanje “Solidarnost na djelu” za nesebično zalaganje na polju socijalne pravde, humanitarnog rada i podrške građanima Konjica.
Šaha Kurtović je primjer požrtvovanja i humanosti. Njen rad u Crvenom križu i njena borba za ljudska prava čine Konjic boljim mjestom za život. Njena priča je inspiracija za sve nas da budemo aktivni i učinimo svijet oko sebe boljim.
Možete li nam reći kako je počeo Vaš angažman u Crvenom križu?
KURTOVIĆ: Nakon dolaska u Konjic imala sam neke porodične probleme. Razvela sam se i bila sama sa svojom djecom. Tadašnji sekretar Crvenog križa Konjic, Jusuf Hondo, pozvao me je i pitao da li mi treba hrana, ili neka druga pomoć. Odgovorila sam da bih više voljela da nešto radim, da budem korisna, tako da sam od 1996. godine postala volonter CK Konjic i bila sve do 2014. godine, kada sam stupila na mjesto sekretara ove organizacije. U ovom mom teškom periodu veliku zahvalnost posebno dugujem Ismiji Muratović i Jusufu Hondi.
Kroz volonterizam upoznala sam mnoge divne ljude. Crveni križ mi puno znači, jer je on na neki način pomogao mojoj porodici, meni i djeci u jednu ruku, da preživimo i opstanemo.
Puno sam volontirala i radila, jer je u tom poslijeratnom periodu bilo dosta donacija i projekata. I moja djeca su prošla taj volonterizam. Uglavnom, svi smo se tu lijepo i korisno osjećali.
Najviše sam radila projekat kućne njege, obilazak starih osoba, gdje i sad mislim da je toj populaciji strašno potrebna pomoć. Ne u vidu pomoći da im nešto date, već u vidu razgovora, posjete, tako da im odete nešto kupiti. Tokom pandemije koronavirusa, kada smo išli u posjete starijoj populaciji ljudi, pozvonili smo jednoj ženi i kad nam je otvorila svoja vrata rekla je da joj dva i po mjeseca niko nije dolazio. Tad su se moje volonterke sve rasplakale. Pandemija je ujedinila i sva udruženja u Konjicu u plemenitoj misiji pomaganja drugima.
Povećao se i broj članova Crvenog križa, te nam svakodnevno dolaze mladi ljudi, koji žele da budu članovi, da svakodnevno budu na usluzi, da ih možemo pozvati kad nam zatrebaju. Omasovili smo se bez da smo ikog pozvali i sada nas ima oko 70. Svi su se sami prijavili što je za svaku pohvalu. Na početku pandemije ih nismo zvali. Bilo me je strah i uputili smo ih da djeluju u svom komšiluku, što su i radili.
Danas zahvaljujući tom našem angažmanu za vrijeme pandemije imali smo pravo aplicirati na jedan projekat te smo danas bogatiji i za jedan automobil, koji je jako značajan za Crveni križ.
Ko čini Skupštinu, a ko Predsjedništvo Crvenog križa? Ima li Crveni križ predstavnike mladih?
KURTOVIĆ: I u Predsjedništvu i u Skupštini je najviše žena. Skupštinu čine ljudi iz oblasti obrazovanja, zdravstva, iz civilne zaštite i mladi. Predsjednica Crvenog križa Konjic je Zlata Raić, a predsjednica Skupštine, Fatima Hero. Predstavnik mladih je Said Alić, a zamjenice su mu Lana Kudović i Nejra Dželilović.
Koji su predstavnici Crvenog križa u HNK? Obilježavate li Dane Crvenog križa, Dane dobrovoljnih davalaca krvi?
KURTOVIĆ: Naš delegat u HNK je Hamdija Novalić u Skupštini, a za Predsjedništvo Crvenog križa izabrana je Fatima Hero. Dani Crvenog križa su jedinstveni za sve, a to je 8. maj. Zahvalnice uručujemo volonterima i dobrovoljnim davaocima krvi kad pravimo druženje “Dobrovoljnih davalaca krvi”, a to je 14. juna, kada je Svjetski dan davalaca krvi.
Koja aktivnost je ostala posebna, najupečatljivija i koju ćete rado pamtiti?
KURTOVIĆ: To je period kad smo slavili 160 godina od ideje o Crvenom križu. To je ona čuvena bitka kod Solferina (Italija). Tamo su putovale naše dvije volonterke, Amina Madžak i Hana Rizvanović i ja. Sve se dešavalo u jednoj šumi koja nas je oduševila, kao i poljana gdje je bila ta bitka.
Jean Henry Dunant je švajcarski filantrop i osnivač Crvenog križa. Impresivno je kako se oni drže svoje tradicije. Svaka kuća u tom mjestu je sa zastavom Crvenog križa. I mi smo išli na taj marš, ali u obrnutom smjeru. Oni su nosili ranjenike od Solferina do jedne crkve. Nas su odvezli autobusom do crkve pa smo išli obrnuti krug, jer smo bili smješteni u kampu. Išli smo jedno tri, četiri sata pješke navečer sa svjećama. Tu je bilo „more“ ljudi, 10.000 volontera iz čitavog svijeta. Iz naše države bilo nas je ukupno 100. Drugi put kada budemo išli planiramo povesti mlađe ljude, da djeca vide te ljepote, njihov muzej i dr. Opremljeni su savršeno. Kod nas se sve nažalost brzo zaboravlja, a oni nešto što traje tako dugo obilježavaju. Svi su vani, prizor je nevjerovatan.
Koje ste sve aktivnosti radili u periodu od pojave pandemije koronavirusa?
KURTOVIĆ: Podijelili smo oko 600 donacija za vrijeme pandemije. Jedan dio sredstava potrošli smo za djecu, pelene, hranu, odjeću, jer nam se u tom periodu rodilo nekoliko djece koji su socijalni slučajevi i mi smo im trebali pomoći.
Crveni križ Konjic ima dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad?
Sa Centarom za socijalni rad i direktoricom, Nadirom Đapo, imamo super saradnju. Uvezani smo i sa predstavnicima mjesnih zajednica, koji hoće da rade svoj posao na najbolji mogući način. Što se tiče predsjednika ističemo aktiviste: Irfana Jazvina iz Glavičina, zatim iz Centra, Behir Balić, Emira Mešukić iz Čelebića itd. Mjesne zajednice bi trebale biti najveći pokazatelji ko, gdje i kako živi. Crveni križ ne može znati baš sve te podatke o svima. Svako ko ima malu penziju je na neki način socijalno ugrožena osoba. Dok plate račune, lijekove ne ostane im ništa. Jedna žena u Podorašcu, da joj mi ne pomažemo i ne dajemo paket hrane pitamo se kako bi preživjela.
Naš sav rad je na dobrovoljnoj osnovi, ali kad imamo priliku rado nagradimo volontere. Treba ih nagradit, posebno studente. Nekad kad imamo novca uzimamo i obuću za socijalno ugroženu djecu.
Koje akcije ste imali u prethodnom periodu?
KURTOVIĆ: Stalno imamo akcije dobrovoljnih davalaca krvi, skoro svakog mjeseca. Prosječno imamo oko 30 davalaca, a javljaju se i novi koji žele da daju krv. Malo nam je nezgodno to vrijeme poslijepodne, jer su ljudi umorni. Onda imaju problem s pritiskom, jer dolaze s posla pa ih često vrate. Nemamo prostor, a bilo bi dobro da odmah tu ljudi mogu da ostanu da ručaju, da se družimo. Pored svih aktivnosti taj dio mi je najdraže raditi. Ta šala, taj smijeh, to su posebni ljudi.
Koje su bile najvažnije aktivnosti u protekloj godini?
U protekloj godini imali smo 8 akcija dobrovoljnog darivanja krvi i sakupili smo oko 340 doza. Sljedeća akcija darivanja planira se u aprilu.
Potres u Turskoj također, je od značaja za 2023. godinu, gdje smo poslali dva kamiona u magacin Crvenog križa u Visoko. Posebno se zahvaljujemo Redži Bolobanu koji se sam ponudio i sve to tamo odvezao. Imali smo podjelu paketa od Vlade FBiH, negdje oko 1.400 paketa, gdje se isto želim zahvaliti firmi GPI koji su nam pomogli i sve uradili besplatno.
U protekloj godini doživjeli smo i prijatno iznenađenje, odnosno obradovala su nas dva javna priznanja dodjeljena od strane Udruženja “Volonteri i prijatelji konjičke regije”,Vijeća mladih općine Konjic i Grada Konjica, našim članicama Nejli Sultanić i Zdravki Blažević, za dugogodišnji filantropski angažman i podršku usmjerenu ka opštem dobru na Gala večeri filantropije u Konjicu.
Nejla, svojim primjerom pokazuje koliko je važno da se u humane organizacije uključe i djeca, jer tako od najranije mladosti razvijaju osjećaj za pomaganje drugima. Ona je puna ljubavi i suosjećanja, a potiče iz porodice dobrih ljudi, njen otac je dobrovoljni davalac krvi i sve nas to čini vrlo ponosnim.
Naša Zdravka uvijek pozitivnog duha i velike empatije prema ljudima, darovala je krv čak 102 puta i jedna je od rijetkih žena u BiH koja je toliko puta darovala ovu dragocjenu tečnost. Mišljenja smo, da davaoci krvi zaslužuju da imaju svoju ulicu ili trg po zaslugama kojima doprinose u spašavanju života ljudi.
Udruženje Žena za ženu je prepoznala Vašu ulogu u društvu. Šta za Vas znači plaketa “Žena uspješna iz javnog života”?
KURTOVIĆ: Znači mi puno. Većina ljudi bi to vjerovatno radila ili radi, ali je posebno drago kad to neko prepozna. Ipak, biti jedna samohrana majka nije lako. Udruženje “Žena za ženu” je prepoznalo moju istinsku borbu i dodjelilo mi je plaketu. Ja sam žena koja je prvi put javno progovorila o nasilju u porodici i ako sam zbog toga nekom inspiracija i u tom pogledu nekom pomogla, ja sam ponosna na sebe.
Smatram, da se nasilje ne treba trpiti, tamo gdje neko nekog udara, gdje trpe djeca o tome smo dužni govoriti i ohrabrivati, da jedna žena može i sama. Uspjela sam što nisam šutila, što sam sve to pričala svojim prijateljicama i što smo se naslanjale jedna na drugu kao drvo na drvo i onda išla dalje.
Koja je Vaša poruka ženama koje su žrtve nasilja?
Moja je poruka da ne šute, da ne trpe, da traže pomoć od prijatelja, centra, od policije, sigurne kuće. Nažalost, naše žene puno šute i kriju.
Ako ideš tim putem, putem šutnje, propadaš psihički i sve je bolje riješiti na vrijeme. Kad si dobro, mlad i zdrav uvijek možeš naći posao, da hraniš sebe i svoju djecu. Nasilnika ne treba trpjeti ni po koju cijenu.
Šta Vas tjera da istrajete u svemu ovome? Šta je motivacija?
To je taj osjećaj kad se nekom pomogne, zato što sam i sama bila u takvoj situaciji i iz nekog svog ugla već sve to znam, jer sam ga doživjela. Jako je bitno imati nekog ko vam olakšava život.
Koji su Vaši budući planovi?
Željela bih organizovati druženje doborovljnih davalaca krvi. Potrebna nam je pomoć pa ćemo je zatražiti i od gradonačelnika, da bude u sklopu Dana grada Konjica. Imamo oko 300 dobrovoljnih davalaca krvi i željeli bismo neku večeru i druženje, jer oni to baš zaslužuju.
U prethodnom periodu otkrili smo da su školska djeca poprilično anemična, kako kaže jedna naša doktorica. Prije pandemije imali su dobru krvnu sliku. Prošle godine 60% njih je sa lošom krvnom slikom. To nam je jedan porazan podatak, jer naša omladina su naši budući davaoci krvi. Sve to upućuje na problem, koji svi zajedno trebamo riješiti.
Vaša poruka za čitatelje?
KURTOVIĆ: Moja poruka kao sekretara Crvenog križa bila bi da pogledamo oko sebe, sve ljude po svom komšiluku, jer neko je sramežljiv, nekoga je sramota doći da traži pomoć i da onda dođu do nas, da ih prijave. Mogu i telefonom, ako trebaju volonteri nekome otići nešto kupiti. Svima želim poručiti, da nam je ovaj život toliko kratak, da budemo dobri jedni prema drugima, da se učimo empatiji i konačno postanemo takvi. Crveni križ Konjic stoji na usluzi svim građanima i građankama naše općine.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
