U gradovima Bosne i Hercegovine, regiona, ali i svijeta, danas se obilježava Dan bijelih traka u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, među kojima je 102 djece.
Podsjetimo da su 31. maja 1992. godine, srpske vlasti putem Radio Prijedora naredile da svo nesrpsko stanovništvo svoje domove obilježi bijelim zastavama ili čaršafima, te da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavima nose bijele trake.
Nažalost, Prijedor nije jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojem je Bošnjacima naređeno da na prozore i balkona svoji kuća i stanova izvijese bijele krpe, a na ruku stave bijele trake.
Bio je Dan pobjede nad fašizmom, 9. maj 1993. godine, kada se spikerica Zlata Brbor obratila Bošnjacima putem radio valova Hrvatske radio postaje Mostar. Proglas je izdalo Hrvatsko vijeće odbrane sa potpisom Jadranka Topića.
Pročitala je proglas u kojem se naređuje Bošnjacima da na prozore i balkone svojih kuća i stanova izvijese bijele krpe, a na ruku stave bijele trake i postanu meta koju je lakše pronaći.
O ovom danu kada je Mostar svjedočio fašizmu, pisao je predsjednik SABNOR-a BiH Sead Đulić.
“Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju.
Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne jedinice HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio stanice Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost.
A ta sigurnost bio je Gradski stadion, poznatiji kao Veležov stadion, koji je pretvoren u sabirni centar. Sve je to neodoljivo podsjećalo na puč u Čileu kada su stadioni imali istu namjenu”, zabilježio je Đulić.
Osim Đulića, poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada “Stevan Sremac” i “Predrag Matvejević”, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu grada na Neretvi.
Na početku eseja za portal Tačno.net opisuje kako vojnik dolazi po njega. Elvedin je te 1993. godine imao samo 16 godina, njegova majka moli vojnika da ne odvodi tinejdžera, ali ovaj nije imao milosti, oglušio se i odveo tinejdžera kao i još nekoliko komšija Bošnjaka.
U nastavku će pisac zabilježiti i šta se dešavalo u još nekoliko mostarskih ulica.
“Nekoliko blokova dalje, u ulici Alekse Šantića, doktora Nedžada Imamovića i njegovu suprugu, također ljekarku, tog je jutra probudila pucnjava. ‘Otvorili smo prozor i pitali susjede šta se događa. Rekli su nam da upalimo radio pa ćemo čuti. To smo i uradili i ostali šokirani. Tadašnji šef HDZ-a Mostar Jadranko Topić svakih nekoliko minuta je ponavljao na radiju da je HDZ poduzeo akciju širokih razmjera. Ponavljao je, koliko se sjećam, ove riječi: ‘Upozoravaju se svi Muslimani da će se, ukoliko ne istaknu bijele zastave ili bilo kakve bijele krpe na svojim prozorima, smatrati neprijateljima. Prema njima će se HVO ponašati kao prema neprijateljima'”, zapisao je Nezirović.
O tome kako je Mostar svjedočio fašizmu pisao je i naš ugledni kolega Faruk Vele.
“Mostar je 9. maja 1993. godine, dok se svijet prisjećao Dana pobjede slobodne Europe nepunih pola stoljeća ranije, na paradoksalan način suočio sa fašizmom!
Još jednom, nakon što su ga 14. februara 1945. godine oslobodile partizanske jedinice.
“‘Po istočnom dijelu grada i tamošnjem stanovništvu pucalo se iz svih raspoloživih sredstava, a putem radija čuo se proglas HVO-a kojim se pozivalo pripadnike Armije RBiH da se predaju, a svim građanima Mostara bošnjačke nacionalnosti da izvjese bijele čaršafe'”, podsjećaju nas iz Centra za mir i multietničku saradnju, te dodaju:
‘Na grad je izvršena brutalna višemjesečna agresija od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Bio je to iznenadni, masovni napad na snage Armije BiH, sračunat s ciljem da se u dolini Neretve, brzim vojnim rješenjem ustoliči samoproglašena paradržavna tvorevina ‘Herceg-Bosna’, a Mostar učini stolnim gradom zamišljene ‘hrvatske provincije’. Tog dana, u zoru, sa zapadnih oboda grada počelo je bombardovanje gradskih civilnih naselja na istočnoj obali Neretve. Uporedo, pred nemilosrdnim strojem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, započela je sistematska kampanja hapšenja i progona kompletnih bošnjačkih i drugih nehrvatskih porodica iz zapadnih naselja prema istočnim kvartovima Mostara'”, zapisao je Faruk Vele.
Pretresno vijeće Haškog tribunala u presudi iz 2017. godine je konstatiralo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao “dominaciju Hrvata u ‘Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni’ putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”.
Za članove UZP-a je utvrđeno da su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva iz tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovaj sistem se sastojao od širokog spektra zločina: raseljavanja i zatočenja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacija deložacije, zlostavljanja i vrlo teških uslova zatočavanja u zatočeničkim centrima HVO-a, korištenja zatočenika za fizički rad na linijama sukoba ili kao živog štita, te raseljavanja zatočenika i njihovih porodica na druge teritorije nakon što su bili pušteni iz zatočeništva.
Haški sud osudio je pravomoćno čelnike tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora.
Izricanje presude je obilježio trenutak u kojem je ratni zločinac Slobodan Praljak popio otrov nakon što mu je izrečena kazna od 20 godina zatvora. Krivim su proglašeni i Jadranko Prlić (25 godina zatvora), Bruno Stojić (20 godina zatvora), Slobodan Praljak (20 godina zatvora), Milivoje Petković (20 godina zatvora), Valentin Ćorić (16 godina zatvora) i Berislav Pušić (10 godina zatvora).
Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, kroz logore tzv. Herceg-Bosne – Heliodrom, Dretelj, Gabela, Široki Brijeg i druge, prošlo je preko 20.000 nedužnih muškaraca, žena i djece. Veliki broj ih je ubijen ili ranjen, a još uvijek se traga za 50 logoraša koji se vode kao nestali.
