Autor: Anja Stojanović-Chand
Ah, Konjic. Ponekad se zahvalim majci prirоdi što postoji. Da ne postoji, mislila bih da je ovo što me svakodnevno okružuje normalno. Ali, kad se uporedi sa Konjicem, shvatiš da nije.
Magija djetinjstva
Kroz glavu mi prolete sve one dogodovštine, šale, smijeh, ljudi, uzburkana Neretva u proljece, prvi poljupci na Spomeniku, sankanje kraj Doma Zdravlja i taj miris… miris nedirnute prirode.. nedostatak zlobe… međusobna pomaganja i ta bezgranična sloboda.
U mojoj uspomeni Konjic će ostati veseo i uvijek pun događanja, nešto poput gradića iz crtanih o Profesoru Baltazaru u kome vrvi od djece. Konjic je grad veselja, pune dječje graje i dogodovština. U mojim sjećanjima ostaje kao grad iz crtanih filmova, gdje djeca vladaju.
Škole i neobični nastavnici
U Konjicu su bile dvije osnovne škole: “Druga osnovna” i “Treći mart”. Ja sam išla u “Treći mart” i sjećam se starog, dobrog nastavnika Avde koji me jako volio, jer sam dobro pisala.
Jednom, kad je jedan Vicko slučajno sa trećeg kata škole pljunuo nastavnicu Bobu, svi nastavnici su skočili da ga unište. Samo je nastavnik Avdo rekao: “Pazimo magare, pa nisi ju mogao bas ni promašit!”
Nastavnik Avdo znao je potajno tko je moja simpatija, posto se bavio fotografijom on bi dečka katkad slikao i onako usput doturio mi sliku pomješanu sa slikama sa izleta i ekskurzija.
A izleta i ekskurzija među konjičkom djecom bilo je jako puno, uvijek se bilo u pokretu, negdje išlo, negdje putovalo. Bilo je u Konjicu jako puno mjesta gdje su djeca mogla usavršit svoje hobije i interese i to je jedna od osnovnih stvari koja čini ova grad specijalnim. Kao da su njime djeca vladala.
Muzička škola i brojne aktivnosti
Pedesetih se doselio Sergej Beljajev, talentirani muzičar, koji je osnovao Muzičku školu i oženio domaću ženu Eminu. Svako dijete je imalo priliku da besplatno svira instrument ili pjeva u horu “Djevojke sa Neretve” i s njim proputuje svijet.
Konjic je bio bogat i drugim aktivnostima:
- Kinematografija: Konjic je bio izvrsno mjesto za naučit puno i o kinematografiji. Lokalni kinematografi godinama su dobivali prve nagrade za dokumentarne filmove i nastojali prenositi svoje znanje na mlađa pokoljenja, a Konjic je imao svoju kablovsku televiziju još dok sam bila dijete.
- Književnost: Društvo književnika je organizovalo susrete sa piscima iz cijelog svijeta.
- Tehnika: Radio-klub je organizovao ekspedicije i primanja gostiju širom svijeta.
- Knjižnica: Ogromna dječja biblioteka je nudila skoro besplatne tečajeve stranih jezika. Djeca su bila prave “književne gube”.
- Planinarstvo: Planinarske sekcije su odvodile djecu u prirodu svaki vikend.
Sloboda i odgovornost
Ulicama Konjica su se slobodno igrala djeca. Dok su roditelji radili, djeca su vladala gradom. Malo starija djeca su se okupljala na šetalištu kraj Neretve ili na spomeniku.
Konkluzija
Šteta je što svijet nema više gradova kao Konjic. Tamo djeca nisu bila zatvorena u male prostore, već su imali čitav grad za igrište. Danas su ta djeca raspršena po svijetu. Pitam se, da li se sjećaju slobode koju su imali i grada u kojem su vladali.
