Trideset jedna godina je prošla od zločina u selu Gorica, općina Konjic, udaljenom samo kilometar zračne linije od sela Trusina, a da još niko, ali niko nije niti pozvan na odgovornost. Dok je za zločin u Trusini osuđeno pet lica i još se vodi postupak protiv nekih. Za zločin u Gorici još niko nije procesuiran. Zašto?
Zdravko Šagolj zvani Piske, zapovjednik brigade HVO “Herceg Stjepan”, čiji su pripadnici izvršili zločin, cjelokupno stanovništvo odveli u logor Buturović Polje a selo spalili do temelja, napisao je posljednje izvješće o zločinu u Gorici (iako nepotpuno jer su se ubistva nastavila i kasnije u logoru Buturović Polje, i ubistva i spaljivanja dvije nepokretne starice u Gorici dok su spaljivali selo, op.a.) još uredno prima tri mirovine bez da ga iko pozove na odgovornost. U njegovom “izvješću” između ostalog stoji: Dana 25.4.1993.godine u 10.00 sati. Danas smo očistili Gornju i Donju Goricu. Nismo imali poginulih ni ranjenih. Likvidirali smo jednog vojnika Armije BiH. Teže ranili jednog vojnika Armije BiH. Lakše ranili jednog vojnika Armije BiH. Zarobili smo 40 vojnika Armije BiH. Stvaramo uslove za čišćenje Nevizdraka. Obri bi se tako spojili sa našim selom Vrcima. Hitno mi je potrebno pojačanje u ljudstvu minimum od jedne satnije. Od čega su očistili selo Goricu, osim što su svojim zločinom ubijanja jednog sela, dijela stanovnika i sve od djeteta do staraca odveli u logor Buturović Polje, potvrdili “udruženi zločinački poduhvat”.
Ko je ispalio rafal u Mirsada Gabela između kuća dok su ga tjerali da doziva ostale komšije na predaju? Tačno znam gdje je stajao i smijao se onaj “fini” što se uvukao pod kožu nekim Bošnjacima, dok je Mirsad izgovarao posljednje riječi svojoj supruzi Rabiji: „Bija, ti si jako mlada, molim te pripazi mi djecu“. Ko je teško ranio Šefkiju Šteta dok je išao po sijeno za stoku, ne kao vojnik Armije BiH, već sa užetom u rukama, znači civil? Kasnije, iako ranjenog u logoru su ga mučili gdje je i podlegao mučenjima. Ko je ubio Senada Hanić pa zapalio u borovoj šumi iza sela? Ko je ubio Zaima Keško? Ko je ubio bolesnu staricu Zejnu Zalihić, zvanu Studenka, na očigled njenog supruga hadži-Šabana? Ko je nepokretnu staricu Đemilu Dedić živu zapalio u kući? Ko je govorio “gori nana k’o luč”? Sve se zna, ali pitam javnost i sud!
Izvršilac premlaćivanja dvojice mojih komšija, od kojih jedan više nije među živima, dolazi s puškom baš kao sa snajperom u ratu, u lovačko društvo “Neretvica” zajedno sa onim “finim” čija je sestra doktor, da bajagi pomaže Bošnjacima. Čudo da taj “fini” nije još nikome ispričao što je vidio to jutro u Gorici dok je stajao s puškom o ramenu ispred kuće Smaila Mujalo i smijao se, što znači da je bio saučesnik zločina. Dok krivousti “gospodar Radobolje” preko svog zeta, u lovačka društva oko Konjica involvira svoje naoružane bojovnike jer “udruženi zločinački poduhvat” nije završen i granice Herceg Bosne nisu zaboravljene u glavama onih koji su počinili zločin, kao i onih koji slijede tu ideju zločina, Bošnjaci opijeni džabali pivom i smrdljivom kobasicom danas teferiče i ništa ne vide. Rekao bih piju da zaborave.
Za mene će kazati da sam nacionalista jer im remetim sijelo. Bog mi je svjedok da pišem samo istinu.
Od svoga oca koji je preživio dva rata i dva strijeljanja od istih, naučio sam da ne mrzim. Ni onog što je mom ocu ostavio ožiljak od noža ispod oka koji je odnio u grob. Danas taj živi u Zagrebu. Ne mrzim ni one što su u prisustvu dva moja sestrića, tada maloljetna dječaka, mučili teško ranjenog mog starijeg brata. Ne mrzim ni onog što je demonstrirao kako će zaklati moju stariju sestru ispod hrasta u Buturović Polju gdje je bio logor za moje Goričane, donoseći joj nož pod vrat i pištolj na čelo, a prisutni se smijali. Ne mrzim ni one, a iz iste su skupine, što su tupim predmetom ubili Katicu Blažević zvanu Kaja, samo zato što je mojim komšijama zatvorenim u logor, noću odnosila koji komad hljeba. Ne mrzim ni one što su mog brata i još šest komšija odveli kao živi štit do Kostajnice i tamo zatvorili u krmetnjak.
Ali neću ni da zaboravim!
Zato podsjećam Zdenka Kovač, glavnog tužioca i Sabinu Beganović, zamjenicu glavnog tužioca i tužiteljicu Odjela za ratne zločine Tužilaštva HNK-a u Mostaru, da konačno pokrenu sudsku parnicu i nakon više od trideset godina Gorica bude isto pravno tretirana kao i Trusina. Jer zločin je samo zločin. Ovih tridesetak godina u Goricu su dolazili rijetki mediji koje sam lično zvao i molio da dođu. Zašto?
A ja ću nastaviti pisati. Neću dozvoliti da mi zbog zaborava kao mom ocu prodaje kruške onaj što ga htio strijeljati i to samo koji mjesec nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zločince bilježim tačno i nikad ih ne svrstavam u jedan narod, jer oni nemaju ni vjeru ni naciju, osim obilježja zločinca i krvoločne zvijeri.
Zato učim djecu, i svoju i tuđu da mržnja i zlo nisu moto življenja već uvijek plan za nečije ubijanje. Kao književnik i ovih dana pripremam projekat “Zagrlimo lijepu riječ” da sa osnovcima konjičkih škola govorim o lijepoj riječi. Učim ih ljubavi i ljepoti izražavanja. Naučio od roditelja do učiteljice Đurđe i Ahmed efendije. Ta djeca odrastaju uz moje knjige, moje priče, moje pjesme, učeći ljubav. Na to sam jako ponosan!
Na spomeniku svirepo ubijenim Goričanima stoje uklesani moji stihovi: Sjećati se znači voljeti, voljeti znači živjeti, zaboraviti znači iznova umirati…” I kako sam napisao prije skoro dvadeset godina iako su neki mislili da ću se umoriti, istinu o zločinu u mojoj Gorici neću prestati pisati sve dok počinioci ne budu izvedeni pred lice pravde.
Ponavljam, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.
Said Šteta, književnik i novinar
