Mirjana Kapetanović: Jednom se mora i pogrešna karta izvući
Konjic je nekada bio mali „Las Vegas“ koliko je kockara u njemu živjelo. Imali i svoja dosijea u SUP-u, pa se između sebe prozivali, ne imenima, nego brojem dosija. Moj muž Adem, rahmet mu vječni, bio je profesor zanimanjem, a zvali ga doktorom za poker, raub, remi i ajnc. Bio je broj Sedam. U jednoj dječijoj seriji nekakav starac imao magarca i zvao ga Broj Sedam, pa bismo se valjali od smijeha upoređujući imenjake. Ma nisam se, vala, uvijek smijala na njegovu strast prema kartama. Mladi smo bili, tek se kućili, djeca mala, velike potrebe, a kod njega u džepu čas gomila novca u raznim valutama, a već sutra „glić ko tić“. Zato se nikada tim parama nisam radovala. A, eto jednom i jesam, jer sam se dobro zabavila i provela tim kockarskim dobitkom.
Ljeto bilo, juli, kratke noći, svejedno, duge i preduge kada se čeka muž koji je „zaglavio“ negdje za kockarskim stolom. Dočekah svog lolu ljuta kao puška na vratima kada je već dan uhvatio dobrano korijene. Ja galamim, grdim, a on se samo smješka, takav je bio, Bog mu rahmet dao, pa kaže:
„Neka bona Mala (nikada me nije drugačije zvao), pusti me samo da malo odspavam, pa ćemo na izlet, časti Atko Grca.“
„Ma bezobraze jedan kako ćeš dopustiti da te neko časti, pa još porodicu voditi u provod na tuđi račun?“
A moj se muž uhvati za džep i poče vaditi silne novce. Maraka, franaka, dolara, dinara…nisam neke ni raspoznavala, pun džep.
„Krenula me karta!“- kratko objasni moj lola i pade u krevet, zaspavši mrtvim snom.
Oko deset se probudi, osvježen kratkim, ali intenzivnim spavanjem i raspoložen, veseo, poče me ubrzavati da spremam djecu za izlet na Boračko jezero. Djeca se vesele, ja još ljuta, ali nikada se nisam na njega mogla dugo ljutiti, mnogo sam ga voljela, vraga jednog.
Spremili se, pa sve s pjesmom na Boračko jezero. Jutro je, plaže još prazne, pa prvo sjedosmo „Kod Zorana Mićevića“ restoran, ponajbolji u to vrijeme na Boračkom. Restoran krcat, ali uslužni gazda brzo za nas nađe stol i mi se udobno smjestimo. Naručujemo ovo i ono, a Adem svako malo zove konobara i šalje piće, kafu, doručak za stol usamljenog gosta. Iza šmekerskih sunčanih naočara, koje su skrivale crvene od nesna oči, prepoznam Atku Grcu. Mahnemo si kratki pozdrav. A Adem nudi mene i djecu, dovoljno glasno, da čuje i njegov noćašnji protivnik i gubitnik: „ Izvolite, poručujte sve što želite i vidite, djeco, onaj čiko tamo što sjedi je glavni finasijer za danas.“ Atko nešto promrlja sebi u njedra, bio je veliki gospodin, nije on mogao sebi dozvoliti psovku glasnu, a opet kako je ne prošaputati bar…
Da, „karta je kurva, izvinte me što psujem“…kaže se u pjesmi, tako jednom dođe nekakav stranac u Konjic i poče se raspitivati ima li ko da bi poigrao pokerice. Oprezni su kockari, ne upadaju u zamke tako lako, ali ovaj put ispadoše lukavi kao lisice od tri dana. Stranac skupio ekipu, nekih trećerazrednih, ovi maheri se nisu dali na prvu uloviti, pa kada zaigraše, ovaj pareša sa punom tašnom dojč maraka, gubi kao benevrek. Ispadaju mu karte iz ruku, vuče pogrešne poteze, izgubi poveliku sumu, a sve od „Konjičkih taraba“. Nije Konjic Nju Jork, proču se priča do podne. Uveče se skupi ekipa asova da „opelješe“ blentu stranca. I zaigra se partija. Gubi blento. Gomila se lova ispred Konjičana. Iza ponoći, đavo da je nosi, okrenu se karta, zapravo, majstor, svjetski poznati kockar, kako se kasnije saznalo, poče da igra onako kako zna. Do zore gotovo bez gaća ostade i Atko i Mađo i Pupo, a moj muž izgubi lovu za naš novi dnevni boravak i zamrzivač. Nikad mu tu glupost nisam halila. Ode maher dalje pelješiti lokalne asove. Negdje u to vrijeme i moj se muž, hvalim te Bože, okani te zabave.
Ali nikada nisam srela mog jarana Atku da nije rekao: „ Svi smo mi bili pijuni, samo je jedan bio kralj, tvoj Kapetanović.“ Ne sjećam se spomenu li to i onaj put kada smo se sreli. Možda i nije, jer sam ga ja presrela zabrinutim pitanjima. Mnogo je slabo izgledao.
„Druže moj, šta je reć`?“- oprezno pitanje, a čekam približno iskren odgovor.
„Nije dobro. Šećer uradio svoje, sve nešto klimavo unutra. Kako si ti?“- ista nas muka vezuje godinama.
„Ma, eto, šta da ti pričam..kotrljam“- odgovorih, a njemu jasno.
„Jebi ga Mici, jednom se mora i pogrešna karta izvući.“ – kockarskim terminom „objasni“ stari Konjički kockarski as.
Jutros povuče kralja na osamnaest.
