Koračali smo zabrinuti u vremenu
ko hladnu Neretvu strahove gazili
otac je noktima kopao u tjemenu
majka bacala uzdahe, noću, da ne bi spazili
Uzdasi tako do Opuzena stizali
kao biseri iz majčinih grudi razasuti
nadu na tanku svilu zajedno nizali
jer kako upitati šutnju, zašto šuti
Sunce izroni uzvodno i grije
zlatna studentica građevine u počimanju
znala je kamen sivi da nasmije
najbitnija je ruka u svakom armiranju
Čekali smo pokret, baš kao partizani
da preko vode prenesemo suze radosnice
dok su šetali proljećem nasmijani
ljubav ko mjesečina klizila je niz lice
Lijepa, u smeđe oči jedva stala
jutros je mednom rosom umivena
Sreća, što se iskrenom vjerom dočekala
danas je očima brojnim zagrljena
Evo nas ovdje okupljeni baš kao djeca
širimo zjenice sreći da nam toči sjaj
strah pod nogama poraženo jeca
nek’ pjesmu nastave oni ja joj ne vidim kraj…
Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda