Stiješnjen usudom u brdima ovim,
sapet u ovoj feudalnoj magli, ja pokretna meta,
snatrim za jugom, Mediteranom. Priviđa mi se,
dozivlje renesansna Zuzorić Cvijeta.
Leut, skaline, mažoretke, morski val.
„S ponistre se vidi Šolta“, vivo vivace,
odjekuje sred ovog mog Balkana. Za jugom žal:
eno na školju Penelope, evo u srcu bonace.
More, moj brat Posejdon, da. Ne Dinara,
ni Biokovo ne, ni Kontinent, al’ Otelo
i Hamlet sa Lovrijenca da, makar i bez madone
Ofelije. Jer, dozivlje me ispod Minčete Jusić Đelo.
Pa neka uđu makar i krišom u ovu pjesmu:
tamarisi, Živogošće. A i Malu Dubu ne spomenuti nije fer
uz ovaj moj život, uz ovaj tako reći životić,
dok dozivlju me leut, skaline, mažoretke, morski val.
(Napomena: Pjesma nastala 1994.)
