Predsjednica Udruge Pravi put te humanitarka i spisateljica Žana Alpeza svakodnevno dobiva podršku za svoj rad, a posebno ističe onu od Stephana Lupina, svestranog umjetnika i fotografa, čije stvaralaštvo mnogi kulturnjaci nazivaju „lupinizam“. Svojim, posebnim stilom koji je većini nedokučiv, izrađuje ogromne skulpture koje imaju težinu od 260 kg i slika velika platna uokvirena s punim okvirima od drveta, te izbacuje ono što je u njemu, ludu, kreativnu i nadahnutu energiju.
Poznanstvo koje traje
„Upoznali smo se 2018. godine u travnju kada sam imala snimanje HRT-1 za emisiju „Dobro jutro Hrvatska“ u vezi svoje knjige koja je izašla početkom 2018. pod nazivom „Izopačeno Čovječanstvo“. Pošto je snimanje bilo u Klovićevim Dvorima u Zagrebu, u isto vrijeme je i Stephan imao svoju izložbu povodom 35 godina rada te smo se upoznali na toj izložbi. Razgovarajući s njim, pronašli smo zajedničku riječ, i tako je nekako počelo naše poznanstvo koje i danas traje. Kada sam mu pokazala knjigu jako ga je zainteresirao moj rad, jer i on kroz svoje skulpture pokazuje na utopiju života. Podržava moj rad kao spisateljice i rad kroz Udrugu Pravi put u socijalno-humanitarnom djelovanju. Puno sam u životu upoznala ljudi koji puno rade, ali on zaista spada u one ljude koji su radoholičari s jasnom vizijom i ciljem. Pošto je sada u pitanju rad koji iziskuje puno fizičke snage i kondicije, jer Stephan radi skulpture koje su po nekoliko metara visoke, ja znam da on često i zaboravi na vrijeme, hladnoću, umor, vrućinu, dok ne postigne ono što je zacrtao. Tako je nažalost u svom „stvaralačkom zanosu“ 2022. godine pao s dva metra i slomio četiri rebra, pa je jedno vrijeme morao mirovati. Gledajući njegove radove na izložbama zaista često kažem da je „nadmašio samog sebe“, kazala je Žana.
Stephan je prepoznat po fotografijama New Yorka ‘80-ih godina prošlog stoljeća, a uz te su fotografije njegovi briljantni portreti, aktovi i modne fotografije objavljeni u prestižnima svjetskim časopisima kao što su Photo, Zoom, Vogue, King, Max, i drugi. No, Lupino se posvetio teško bolesnoj djeci kao metafori umiranja, bolesti, nemoći. Jako je osjetljiv na djecu. Puno njegovih radova s fotografijama su iz bolnice gdje sav doprinos od zarade ide u dobrotvorne svrhe.
Humanitarno djelovanje
„Lupino je imao prigodu nekoliko puta boraviti u Hercegovini, a najviše mu se svidio vodopad Kravica. Pokušavam ga nagovoriti da svoje radove predstavi ovdje u Hercegovini, pa preostaje vidjeti što će biti po tom pitanju, pošto ima unaprijed već dogovorene izložbe. On je jedna topla i ugodna osoba koja je izuzetno obzirna prema umirovljenicima. Mislim da ga je sport oblikovao i psihički i fizički, pošto se rano počeo baviti sportom, uz to je stekao disciplinu koja ga prati cijeli život. Sretan je kad može pomagati. Puno voli darivati. Meni je poklonio dva križa. Ovoga Božića me posebno obradovao kada mi je poslao upravo križ“, istaknula je Žana, dodavši kako rad njezine Udruge prati već deset godina.
„Posebno je što podržava kroz udrugu i rad socijalno humanitarno djelovanje, jer i on sam kroz svoje radove, izložbe i slično pomaže raznim udrugama, centrima, gradovima,
bolnicama, tako da se razumijemo po tom pitanju jako dobro. Pošto će moja treća knjiga brzo ugledati ako Bog da svjetlo dana, imam u planu u Zagrebu imati promociju knjige, gdje će Stephan, nadam se kao i do sada što je podržao zadnje dvije knjige, i ovoj pružiti podršku i potporu“, zaključila je Žana.
(Privatni život …ako ti treba neki detalji ..evo iz Biografije… Stephan Lupino rođen je u Varaždinu 28. 4. 1952. godine kao Ivan Lepen. Djetinjstvo je proveo u Varaždinu. Prijatelji iz djetinjstva ga zovu “Pepa”. Kao mladić bio je pravi zaljubljenik u sport, a bavio se prvo hrvanjem, pa kajakom na divljim vodama, a u spustu je bio juniorski prvak Jugoslavije. Potom se od svoje 16. godine bavio karateom i kao dvadesetogodišnjak 1972. postao je neslužbeni svjetski prvak u Nambu Sankukaj stilu na svjetskom prvenstvu u Parizu. U želji da istraži život u svjetskim metropolama, 1975. odlazi u Rim u kojem osniva karate klub i radi kao tjelohranitelj poznatim osobama. Kasnije se seli u New York kako bi studirao glumu, kratko vrijeme bio model i naposljetku proslavio se snimajući noćni život grada New Yorka i vrhunske umjetničke fotografije. Početkom 90-ih Lupino se odlučio vratiti u Hrvatsku i rasprodao je svu svoju američku imovinu, te novac uložio na burzu. Postao je milijunaš, no nakon terorističkog napada na WTC njujorška burza je skrahirala i Lupino je izgubio 1,2 milijuna američkih dolara. Tada je shvatio da mu novac u životu ne znači mnogo i posvećuje se projektima koji imaju dušu i nose u sebi pravu životnu vrijednost davanja i suosjećanja za druge. Projekt “Moji anđeli” (2003.) u kojem su mu modeli postala djeca s posebnim potrebama mu je uljepšao život. S izložbom njihovih portreta obišao je cijelu Hrvatsku i prikupljao pomoć kako bi toj djeci olakšao svakodnevicu. Također, pomagao je i skupljao donacije za bolesnu djecu od malignih bolesti u Klaićevoj bolnici. Osjetljiv je na ljudsku patnju, a njegova vječna inspiracija su upravo ljudska tijela. Stephan Lupino iz dvije veze ima troje djece. Najstarija kćer Camille živi u Los Angelesu, a s bivšom suprugom Lidijom ima sina Martina i kćer Zitu. Lidija je u svojim dvadesetima, odnosno 1995. godine, imala hrabrosti stati pred Lupinov objektiv i slikati se gola u sedmom mjesecu trudnoće, te biti na prvoj naslovnici časopisa Nacional. Zbog neslaganja i različitog poimanja obiteljskog života, par se razveo nakon šest godina braka. Na izložbi radova u muzeju u Zadru 2012. likovna kritičarka Branka Hlevnjak izjavila je da ne zna kamo bi svrstala neobičan Lupinov stil koji je izuzetno moderan i izvanvremenski, a opet s notama klasicizma. Stoga, je njegovo stvaralaštvo nazvala lupinizam, a to su prihvatili kulturnjaci diljem svijeta. Svojim lupinizmom, posebnim stilom koji je većini nedokučiv izrađuje ogromne skulpture koje imaju težinu od 260 kg i slika velika platna uokvirena s punim okvirima od drveta, te izbacuje ono što je u njemu, ludu, kreativnu i nadahnutu energiju. Svoje skulpture prvo pokazuje nekolicini prijatelja koji imaju sluha za tu vrstu umjetnosti, a kćer Zita je prva koja ih vidi.Ovaj svestrani umjetnik jako je razočaran hrvatskim kulturnim institucijama, načinom kako se politika odnosi prema kulturi i nacionalnoj kulturnoj baštini.
Živi i radi na relaciji Zagreb – New York i otok Hvar.
