Prije godinu ili dvije, teško je pamtiti jer se gluposti u Bosni i Hercegovini ponavljaju kao na fabričkoj traci, odbijem jednog mog džematliju na izlazu iz džamije da prisustvujem skupu na kojem se već naštimao “Alija megafon” sa svojim mecenom i “istonemišljenicima” jer da misle ne bi im glupost bila jedina referenca u biografiji.
Helem, taj moj džematlija, javni čo’jek, dugo bio direktor kuće u kojoj knjiga zbori, još mi dobaci “Ja idem, nek je jedan više!” Više sa žaljenjem nego ljutito odgovorim, možda ja ne vrijedim za jednog ali ovo što je od mene ostalo neće ići, pa eto neka je utoliko manje.
Dok sam sa dragim prijateljima sjedio na terasi “Ekrana”, dolje na trgu koji nosi ime po prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, naprijed najavljeni nadvikuju razglas pa je sve to što su gurali u mikrofon više ličilo na onomatopeju negoli glas koji bi trebao pratiti razum. Da podsjetim, tada se u Zenici “branio” onaj dio Bosne i Hercegovine koji su u isto vrijeme poganili oni kojima je taj skup “protivljenja” bio namijenjen. Da nam po nebrojeni put postaje sve duži onaj metar (od zadnjice do glave, op.a.) o kojem je davno govorio moj Konjičanin, Zulfikar Zuko Džumhur, iz dana u dan postaje sve očitije. I pored pojavnika u vlasti koji dolaze iz “struke”, koji su “posvršavali” brojne škole i fakultete da ne znaju niti nazive istih, a kamoli temu na kojoj su “branili” diplomski, magisterij ili, gluho bilo, doktorat, mi Bošnjaci u realizaciji političkih pitanja već duže na sceni imamo budale. Da, dobro ste čuli, iako će mi haturiti “trojanci” ovo nije eksplicite namijenjeno samo njima, ali i njima.
Tezu o budalastosti u bh vlasti nakon povlačenja iz vlasti članova ratnog predsjedništva ali i Parlamenta BiH, ubistva vizionara i uzora čestitosti poput Ljubjankića i Turajlića, potom smrti prvog predsjednika BiH, stagnacija je strmoglava.
Tako ulična snaga koja bi trebala biti odgovor na sve ružno što se plasira iz kuhinja “gospodara Radobolje” i “gospodara šatre” dobija na intezitetu da sve ono za što smo se istinski patriotski borili, postaje devalvirano i stavljeno u istu ravan s onim što je u svom temelju protiv Bosne i Hercegovine.
Konkretno, zastava Republike Bosne i Hercegovine, koja je samo nekoliko noći poslije bacanja petardi na pjevačicu Mariju Š., bila je glavni dekor u “bibijadi” automobilima kroz Zenicu, za finale tog odvratnog i maloumnog cirkusa koji bi trebao biti odgovor neustavnoj budalaštini u Banjoj Luci na koju su utrošeni mnogi novci zarađeni u Federaciji BiH i time samo potakli vatru da glupost u Banjoj Luci naraste u veću, imala je paljenje zastave entiteta koji slavi neustavnu glupost. Sve to činiti pod zastavom Republike Bosne i Hercegovine, zastave s ljiljanima koji imaju hiljadugodišnju simboliku državnosti Bosne je sramotni produkt neznanja i budalastosti kojoj se dozvoljava da stane na pozornicu našeg bitisanja.
Upravo pod tom zastavom, časno sam ratovao devedeset treće godine kada su miljenici “gospodara Radobolje” inače pravosnažno osuđeni zločinci za UZP, u logor odveli sve moje najmilije, a ja sam eto ostao na slobodi. Te noći, nakon što je reporterka Borka Rudić putem radija javila da je selo Gorica izgorjelo, a stanovništvo odvedeno u nepoznatom pravcu, spasio sam odmazde, pljačke i bilo kakvog uznemiravanja izvjesnog Pericu koji je bio domar u mjesnoj školi gdje sam boravio.
Kao odgovor na meni počinjeno zlo, imao sam na raspolaganju cijeli arsenal zla kojeg rat nudi. Ali zarad odgoja kojeg nosim od oca, ja sam izabrao činiti dobro i to je moja životna deviza. Posebno, što sam kao oficir Armije Republike Bosne i Hercegovine imao zakletvu da ću braniti čast one zastave sa ljiljanima a time i čast Armije R BiH, čast naše države Bosne i Hercegovine i konačno svoju čast, ja nisam imao dilemu.
Kako tada tako i danas.
Šta je sa inteligencijom koja itekako sisa budžete na svim nivoima? Šta je sa Klubom intelektualaca koji se u Zenici osnovao? Nije li ovo predmet njihovog interesovanja ili po diktatu “ne barči” vijuge im miruju?
Šta je sa gradonačelnikom Zenice na čijim rupljivim ulicama se desi ova sramota i poniženje?
Šta je sa ulemom koja nas gađa statusima umjesto vazova pa više ne znamo je li baš sunnet u džamiju desnom ili lijevom, pa neki zarad dileme odlaze retorički nabrijanim daijama koji nalaze odgovor i na pitanje “Hoće li žena u džehenem ako ne klanja, ne posti, ne daje zekat, ne rađa djecu ali ima želju sve to.”
Nisam slučajno sve navedeno “udrobio” jer upravo tako izgleda društvo u kojem obitujem, “udrobljeno”. Svi umišljaju da znaju sve, ali se temeljna znanja o svojoj povijesti, o vjeri, o državi svode na ulični performans koji me žalosti do te mjere jer me tjera da na ulici Zenice doživim Darwinovu teoriju.
Ako to već neće zaustaviti gore pobrojani nosioci institucija i pojedinci koji tako komotno ispod svog imena pišu boldirano “ekspert” za ovo i ono, u ime mog Nedžada koji se nije stigao oženiti lijepom Selmom jer je dao život za Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i Derviš, Džanan, Nermin, Šemsudin i svih mojih drugova kojih više nema, ali i Bore, Mateja, Emila, Sene, Mustafe koji još nazor dišu, ne dam da skupina budala razmahuje se zastavom Republike Bosne i Hercegovine i time je dovodi u bilo kakvu vezu sa zastavom pod kojom je počinjen genocid.
Ako ne znate uraditi ništa pametno, onda uradite samo to NIŠTA i bit će dovoljno od vas!
Svaki pomak u smjeru “i mi ćemo njima” JESTE podebljavanje znaka jednakosti s rušiteljima Bosne i Hercegovine. A zato ne treba pamet, dovoljna je mržnja.
Said Šteta, književnik i novinar
