Na poziv da se priključim tek osnovanom klubu intelektualaca prije koju godinu u muzeju, bez trunka dileme sam odbio. Potpun svjestan da se osjećati intelektualcem nije isto što i stati u ekran javnog posmatranja. Uz to ništa me ne sputava da uočavam pojave i aktere istih, da promišljam o njima i donosim sud bez članske karte. To okupljanje bila je jedna velika greška. Klub, kako u osnovi stoji, ostao je ruglo okupljenih intelektualaca. Neki su završili kao podrepne muhe vladajućoj sviti i tako svoje akademske prefikse podredili političkoj pojavnosti. Neki se u fokusu vlastitog osjećaja veličine demostenskim govorima se nadvikuju s talasima.
Imam samo ovo malo kože na izmorenom tijelu i zato ne dam svakom pod nju. Makar toliko mogu sebi priuštiti. Zahvalan sam Bogu da mi je dao više pameti nego muhi, pa ne težim da sletim na svaku nečist. Još iz rane mladosti imao sam želju postati pisac, ali sam od dvojice bosanskohercegovačkih pisaca koji više nisu među živima naučio, da taj čin nije postajanje. Pisati bez alternative, bez računa unaprijed, želje za pojavnošću, makar te nikad, pa ni pedeset godina nakon smrti ne otkrili kao pisca, što je sudbina mog dragog pjesnika i uzora Muse Ćazima Ćatića, deviza je na kojoj istrajavam svoj životni vijek. Zašto ovaj uvod?
U vrijeme dok se krokodilskim suzama opraštalo od pjesnika, uz to Bošnjaka na poziciji predsjednika Društva pisaca, na drugoj strani u režiji lokalne politike, organizovano je, pazite sad, bošnjačko društvo pisaca. Po uzoru na zaboravljene bošnjačke akademije, koje se poput kluba s početka kolumne istom brzinom gasile. Ne bih da prognoziram ni u ovom slučaju ali nemam niti jedan valjan argument za optimizam. Nepotpisani novinar koji je izvještavao sa ovog skupa, napisao je da je to historijski trenutak. Od kad se historija gura u svake gaće, sve više nedostaje toalet papira. Zato ostajem po strani, samo još više zabrinut da se ponavljamo u greškama. Ovaj čin, kako ga neuki novinar nazva historijskim, trenutno će skrenuti pažnju a potom biti matrica na kojoj će se nizati osude. Možda izvjesni novinar neće pokupiti virus magareće gripe ali da je magarac u procjeni, to je izvjesno. Zato pitam!
Koliko je stvarno učešće u kulturi naslikanih koji su to veče peglali stolice pozorišta? Šta su mogli učiniti za kulturu a nisu unutar postojećih institucija? Šta su to korisno uradili individualno osim što su bili brzi gurnuti prst u pekmez? Koliko su lično doprinijeli, a jesu, ukupnoj degradaciji kulture u Bosni i Hercegovini?
Ako išta možemo korisno naučiti iz tuđe gluposti, jeste to da ne ponovimo tu istu glupost.
Ovako, “briga” za bosanskohercegovačku književnost, pa i kulturu uopće, jasno je vidljiva kroz djelovanje Društva pisaca Bosne i Hercegovine, zatim BZK “Preporod” kojima sam svojevremeno pisao o atakovanju koja će dugoročno imati negativno djelovanje. Perverzne scene koje se odvijale pod njihovim prozorom nisu vidjeli. Ili su i oni dio tala tih snaga koje urušavaju našu književnost prije svega, pa i kulturu u cijelosti. Šutnja je znak odobravanja, reče narodna. Njihove reakcije, kao i nekih pisaca, bile su nalik reakciji sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una koji je kroz suze molio žene da više rađaju djecu, pa izjavio: “Ja uvijek razmišljam o majkama kada mi je teško nositi se s partijskim i državnim radom”. Naivno, poput jedne zamalo pjesnikinje koja odlazi u Zagreb jer joj je obećano da će postati zvijezda i postala je padalica. Povijest je zabilježila sličnu sudbinu nekih pisaca koji su odlazili Zagreb i Beograd. I put do zvijezda maloborojne skupine ima istu sudbinu. Padalice! Živi bili pa vidjeli. I neka svako od njih svoje dostojanstvo, ako ga imaju, krčmi zarad pojavnosti, ali nikako na račun bosanskohercegovačke kulture. Da li djelovanjem nekih smutljivaca izvan BiH ili željom da tako budu primijećeni, svjesno ili nesvjesno oni urušavaju postojeće institucije kulture koje bi trebale okupljati bosanskohercegovačke književnike. Na kraju, oslonit ću se i na promišljanje Bošnjaka, mog Stočanina, Alije Isakovića, dramatičara, pisca i historičara jezika i književnosti koji nije otišao u Zagreb da promijeni ime, da bude ono što mu nije prirodno, što nije dio njegove kulture, tradicije, imena, vjere, jezika, već naprotiv da iz te perspektive vidi više, jasnije, kako bi mogao precizno definisati ono što je bio i što još jeste u kontinuitetu problem Bošnjaka. “Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja”, rekao je Alija Isaković na prvom Saboru Bošnjaka je 27. septembra 1993. godine.
Iako sam parafrazirao naslov kolumne po uzoru na jednu prijeratnu kultnu seriju, svaka sličnost biće da je namjerna ali ne mojom krivicom. Već krivicom aktera koji se ponavljaju. Završit ću promišljanjem meni dragog čovjeka koji je klesao sjene, književnika Nedžada Ibrišimovića koji kaže:“Ja živim uporedo sa svojim užasima, nekako ravnopravno i mirno.” Ostajući pri odluci da ostatak života neću biti član niti jedne političke, ali ni neke druge grupacije, poučen brojnostima i neučinkovitošću istih, uvjeren da te grupacije ne znače i suštinsko jedinstvo koje nam je nasušno potrebno, donkihotovski se nudim vjetrenjačama. Interesno pripadanje nekoj poziciji zarad malo pojavnosti, često nemoralnosti ili neke druge nazovi koristi, nije ništa drugo do biti društvena hinja. Nikako samosvjestan umjetnik koji promišlja svojom glavom i pokazuje urođeni bunt na nepravilnosti bezrezervno se boreći za umjetnost dajući svoj doprinos njenom prosperitetu.
A hinja je uvijek atraktivna svinja!
Piše Said Šteta, književnik i novinar
