Kulturno-historijsko blago Bosne i Hercegovine, u najvećem omjeru, nalazi se van njenih granica jer, nažalost, naša domovina nalazi se među zemljama koje su do temelja pljačkane.
Sve je počelo još u 15. stoljeću, nakon pada Kraljevine Bosne 1463. godine, a danas se bh. kulturno blago nalazi u raznim muzejima Rima, Bologne, Evrope, Petrograda, Budimpešte, Istanbula, Dublina, Napulja, Venecije…
– Prema podacima iz 2014. godine, u inostranstvu je evidentirano: 56 povelja, 31 papinska bula, 36 vjerskih knjiga Crkve bosanske, 1 srednjovjekovni roman pisan bosančicom, 2 testamenta, 1 rodoslov gospode bosanske, 16 umjetničkih slika, 14 predmeta crkvenog ruha, 3 plašta, od kojih 1 kraljevski, 22 umjetnička predmeta od metala, na stotine rimskog i drugog starog novca, na stotine arheoloških predmeta itd – kaže profesor historije i arheologije Enver Imamović.
Ističe da je većina gradova pala u naletu osmanske vojske gotovo bez ikakve borbe, sve riznice, arhivi, umjetnine i ostalo postale su svojina osvajača.
– Nikada nije izvršena cjelovita inventura oduzetog bosanskohercegovačkog blaga, ali bez sumnje da se u arhivima Istanbula i Ankare može naći mnogo toga. Tako su, naprimjer, čuveni Hrvojev misal iz XV stoljeća i Tihoradićevo evanđelje iz XIII stoljeća pronađeni jedan pored drugog 1960. godine – kaže Imamović.
Pojašnjava i kako je pad Kraljevine Bosne doveo i do bježanja bosanskog plemstva, koje je sa sobom nosilo sve ono što je moglo ponijeti. Naravno, to su bile uglavnom vrijedne stvari, odnosno dragocjenosti i umjetnine.
– Zna se da je kraljica Katarina bježeći iz Bosne ponijela znatnu količinu skupocjenog oružja, ruha, novca, umjetničke slike i dr. Nije zaboravila ni plašt, kao ni mač svoga muža, kralja Tomaša. Većina toga danas se nalazi u vatikanskoj riznici i crkvi Sv. Jeronima u Rimu. Pošteđene nisu ostale kosti svetaca. Tijelo sv. Luke, koje se čuvalo u Jajcu, bježeći iz Bosne uzela je kraljica Mara, žena posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića. Nakon pokušaja Ugara i Dubrovčana da dobiju tijelo, uz velike naknade, ono je u konačnici završilo u Veneciji, gdje se i danas nalazi – pojašnjava Imamović.
Njegov mlađi kolega, historičar Nedim Sedić kaže da je najveći dio srednjovjekovnog blaga van BiH.
– Sliku “Krist i donator” koju je naslikao slikar Lovro Dobričević oko 1460. godine sada se nalazi u Zagrebu. U donatoru je prepoznat bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443-1461). Slika je do 1871. godine bila smještena u Samostanu sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Posredstvom biskupa Strossmayera to je odneseno. Uvjeravao je bosanske franjevce da će tamo biti sigurnije. U garantnom pismu je naveo da blago uzima na čuvanje te da će ga vratiti kada jednom Bosna bude svoja. Ali nikada ih nisu vratili. Te slike su sigurno bile na kraljevom dvoru srednjovjekovne Bosne.
Zlatni pečatni prsten Tripe Buće pripadao je Tripi Bući, protovestijaru bosanskog kralja Tvrtka I. Danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Hrvojev misal, glagoljski iluminirani rukopis, napisan po narudžbi hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića između 1403. i 1404. godine čuva se u biblioteci Topkapi Saraja u Istanbulu. Zlatni pečatni prsten Radoja Radosalića, velikog kneza bosanskog koji je pronađen na nekropoli Zabrđe kod Kiseljaka, danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.
Što se tiče tih evanđelja, oni su rukopisi crkve bosanske, najveći dio ih je danas u Rusiji, a osoba koja ih je odnijela bio je ruski konzul Aleksandar Giljferding. To blago se danas nalazi u Peterburgu i Moskvi. Čini mi se da su oni danas nepovratni i da u ovom slučaju oni se više nikada neće moći vratiti – kaže Sedić.
Prilikom provale austrijske vojske u Bosnu 1697. godine pod komandom Eugena Savojskog, spaljeni su i opljačkani mnogi gradovi, a naročito je stradalo Sarajevo. Sa vojskom, koja je odnijela brojne umjetnine, krenulo je i 40.000 katolika koji su ponijeli mnoge crkvene knjige, crkveno ruho, ikone…
– Znameniti Hvalov zbornik završio je u Bologni, a nekoliko takvih obrednih knjiga u Sofiji i Moskvi. Jedan primjerak svjetovne literature pisan bosanskim pismom tj. bosančicom (roman o Aleksandru Velikom) završio je u Berlinu. Ogromno blago koje je nekada pripadalo Huseinu-kapetanu Gradaščeviću nalazi se u Beču. Unikatan primjerak zlatnika kralja Tvrtka I Kotromanića odnesen je 1945. godine u Zagreb, a danas se nalazi u Americi. Krajem 19. stoljeća u Budimpeštu je iz franjevačkog samostana odnesen kraljevski plašt kojeg je prije 530 godina na dar dobio fojnički gvardijan fra Anđel Zvizdović od ugarskog vladara Matije Korvina – govori Imamović.
No da li se ikada iko ozbiljno bavio povratom kulturnog blaga?
– Nije poznato. Koliko znam nije niko tražio, ali to je i kompleksno pravno pitanje kako tražiti eksponate nazad, na osnovu čega. To je neka međunarodna saradnja. Nije bilo nekih ozbiljnijih pokušaja, a čak i ono što je pokušano, bilo je u pogrešnom smjeru. Konkretno mislim na povelju Kulina bana koja se nalazi u Rusiji. Međutim, povelja nije dokument Bosne u tom kontekstu, nego je dokument Dubrovačkog arhiva. Tako da ako ko ima pravo na povrat, to su oni, a ne BiH. Kakvo je stanje kod nas u nauci, neće to biti vraćeno ni u budućnosti – tvrdi Sedić.
Podsjeća i da se Glasinačka kolica nalaze u Naturhistorisches Museum u Beču i da predstavljaju artefakt glasinačke kulture željeznog doba i možda je jedan od najpoznatijih predmeta iz ovog perioda s prostora Bosne i Hercegovine.
Posljednji veliki val raznošenja bh. kulturne baštine desio se 1878. godine, tj. nakon austrougarske okupacije. Tada je odnesena brojna orijentalna ostavština osmanske uprave: oružja, fermani, orijentalni rukopisi, skupocjeni primjerci nošnje, nakita i dr. Danas se ta baština nalazi u mnogim zbirkama u Austriji, Mađarskoj i Češkoj.
