Sabina sa Bikavca, 2. mart 1993.
Danas bio u Tarčinu. Gore: susret sa Bosnom u snijegu, Bosnom šljivika, gajeva, punom magle, tuge, jer ne bi sjaja na licu moje Bosne. Išao u Tarčin da tragam za mojima, koje niti vidjeh niti čuh već gotovo godinu dana. Ni ovoga puta meni ne bi sa Drine vedrine, ali sam sreo moje zemljake, izbjeglice, koji dođoše ovamo preko Goražda, Grepka, Rogoja, potom igmanovali pa se spustili u ovaj svoj novi izbjegistan. Prepoznah gotovo 70-godišnjeg komšiju Ibru Memića i kćer mu Diku. Svašta mi ispropovijedali: o tome kako im kućni prag bi najveća planina, spominjali mi znana i neznana imena onih koje tamošnji koljevići rastaviše sa životom. Kazivali, više nagađali da su moja majka, brat mi, dva bratića i nevjesta viđeni gore u višegradskoj Mahali i, potom – muk.
Ispred izbjegličkog doma tamnoputi djevojčurak – Sabina Avdibegović, iz moga Višegrada. Tanahna, tuga joj se naselila u očima. Boli me njen nespokoj.
– Kako ti je? – priupitah je.
– Imamo jesti dvaput: ujutro čaj, uveče supa, ponekad i makarone.
– Ostade li ti ko u Višegradu, Sabina?
– Niko.
– A gdje su?
– Ne znam, ne znam, ne znam. Kad ono četnici zapališe punu kuću Bikavčana, rekli su da su i moji bili tamo. Tad je preživjela Zehra Turjačanin, znaš onu iz novina, svi pišu o njoj. Ja se nisam zatekla tu.
– Vidim bolna si, prehladila si se.
– Nema lijekova. Doktor mi rekao da pijem čaj. (A ispred prođoše kola hitne pomoći).
– Kad ćemo u naš Višegrad, Bikavac, Sabina?
– A zar si i ti otuda?
Kad se u potrazi za mojima ponovo zaputim u Tarčin, ponijeću ljekovitu Pandžinu knjigu „Još samo kosovi zvižduću“ i potražiti Sabinu. Ima tamo kod Šukrije priča koje će joj barem mrven ogrijati patnjom ozeblu dušu. Ako je zateknem, ako se već nije sa izbjeglicama-Istočnobosancima zaputila u neku novu nedođiju, preko surih bosanskih brda, možda prema Visokom, u neki novi Tarčin.
Pomol ponad Konjica, 19. maj 1993.
Srijeda je, devetnaesti maj je, Pomol nadnesen nad Konjic, prva linija, s one strane rovova bojovnici, u raljama života i oni i mi, nanizala se niska prizora.
Da ih udjenem u kolonu riječi: izoštreni očni periskopi, naročito desni; poizdalje dežurni snajperista u ritmu tik-taka lovi dječije čuperke po Luci; rojevi granata zuje ponad naših glava; dušu nam liječi predvečernji žubor dječijih glasova negdje iz Kolonije; kafa sa okusom baruta oko jutarnjih pet; spavamo na jedno oko i uho; neko istiha pjevuši našu marseljezu: „Ja ti odoh, majko, Bosnu braniti“; među prvolonijašima nema kavge niti žesti (konačno smo, ponadah se, ujaranjeni, sjetih se i Meše: „samo nas nesreće okupljaju“); obdan nadomak naših rovova Salihaga Hadžić ispod „sijača smrti“ sije i obrađuje vrt, uz njega su: njegova posestrima smokva (odakle li ona na ovom proplanku?), njegova druga trešnja, jagode mu namiguju svojim beharli-okom; ispod, na Tulegu, neko ukucava eksere, krovi granatama raskrovljen dom – i to je mala lična revolucija: barbari razdomljuju, mi obnavljamo; strah je novo agregatno stanje duše, ali i revolt; odnekud nam Đujelman pritaknuo koju kap žežene rakije (da malo okvasimo dušu i besjeda tiha, pretiha krene); drugari nemaju duhana i bude mi, nepušaču, žao da im cigara zgrije prste, da se upali žižak života; i dalje na ratničkom jelovniku – pire (mi smo nova „djeca pirea“); Zlatan u predahu, skrajnut, pokušava da čita Čerčila, dobitnika Drugog svjetskog rata i Nobela; ja zvjezdočatac sam – čitam galaksiju iznad nas: eno zbunjeni Mjesec tjera zvijezdu Danicu; dođe mi u noć i prisjećanje i moja duhovna svojta-moj drug Meho, pobjegao iz pjesničkih antologija i mezara, opominje me da „vrijeme je nišandžija na mitraljezu“; pored mene i kad spava budan Nedžad, naš dežurni šaljivdžija; tamo Edo, mlađahni ratnik, kud ga sve nije bilo i gdje sve nije ratnikovao; jutros su bosanski ratnici krenuli da oslobađaju Ljubinu; dan svodi račune, planu svijeća; vid zatamnjen; nanizao se đerdan riječi i prizora; noć sveopšta, roj granata, snajperista od metaka stavlja novu tačku na dan, eto.
I. Smajlović
