Izbjegavač radara
Radari su postavljeni tako da tolerišu prekoračenja brzine do 10 km/h. Znači, sve što je potrebno da vozač izbjegne kaznu jeste da vozi po ograničenju, ili neznatno iznad ograničenja. No, postoje neobični ljudi koji – bez obzira na to kolikom brzinom voze – kad ugledaju stacionarni radar nagaze kočnicu i zatim polako pređu preko senzora kao da prolaze kraj mitraljeskog gnijezda nastojeći da ne probude posadu. Osim što je nerazumno, ovakvo kočenje zna biti i opasno ali šta čovjek da radi osim da bude strpljiv i prigodno opsuje.
Pješak – dijagonalac
Vidite pješaka na trotoaru i kulturno i po zakonu zaustavite vozilo da on ili ona pređu ulicu, naivno vjerujući da je riječ o razumnoj osobi koja će lijepo i pristojno preći preko kolovoza najkraćom mogućom rutom – pod pravim uglom u odnosu na uzdužnu osovinu ulice. No, u pitanju je osoba koja ne drži puno do elementarne logike i geometrije, i umjesto da jednostavno presiječe ulicu ono nastavlja hodati dijagonalno po nekoj svojoj hipotenuzi kao da je upalo u riječnu struju pa se obale može dočepati tek pedeset metara nizvodno. Savjesni vozač tu nema izbora sem da ga lagano prati i olakša proces kojom prikladnom psovkom.
Kasni davač žmigavca
Želite se uključiti u prometnu ulicu i čekate prigodan moment. Glava ide desno-lijevo kao kod glavnog sudije na finalu Wimbledona, auti prolaze li prolaze i sve što možete je da se nadate kako će neko usporiti i blicanjem vam se smilovati da se uključite u bližu traku ili da će Svemir poslati dvije takve dobre duše da vas blicanjem propuste ako trebate skrenuti lijevo. Odjednom, prilika je tu, nigdje nikog osim tog jednog auta koji se približava i nakon njega je put čist. Ali on usporava, na metar od vas daje žmigavac iako je to mogao učiniti puno ranije i tako vam dati vam do znanja da vam neće ući u putanju, skreće u vašu ulicu a vama jedino ostaje da uz prigodnu psovku žalite zbog uskraćene prilike.
Prestrojavač
Stari Murphyjev zakon kaže „Drugi red se kreće brže“. I stvarno, na koju god kasu u supermarketu da stanete izgledaće kao da se svi drugi redovi kreću brže dok u vašem uvijek ima neko kome kasa neće da očita šifru na bananama ili nešto slično. Isto tako je i u saobraćaju, koliko god puta da se prestrojite druga traka se kreće brže i zbog toga ne treba biti neko ko se stalno prestrojava, ometa druge i dovodi se u situaciju da ga drugi vozači komentarišu uz prigodne psovke.
Budale i majmuni
Iz krasnog repertoara pogrdnih naziva kojima naš jezik obiluje, u saobraćaju se izdvajaju budale i majmuni. Sasvim razumljivo, svaki prosječan učesnik u saobraćaju živi u uvjerenju da jedino on vozi pravom brzinom dok svi drugi voze presporo ili prebrzo. Dakle, iz perspektive prosječnog vozača postoje budale koje voze brže od njega i majmuni koji voze sporije od njega i ometaju njegovo kretanje. U svakom slučaju riječ je o subjektivnom dojmu, koliko god ove dvije pojave bile iritantne.
Oni koji propuštaju i oni koji ne propuštaju
Često se čovjek nađe iza vozila koje propušta ama baš svakoga ko se želi uključiti i naravno da to u onima koji su u koloni iza njega stvara frustracije, potiče ih na upotrebu sirene i izaziva prigodne psovke. S druge strane, isto tako se čovjek nekad nađe u situaciji da čeka da ga neko propusti ali kao za inat niko neće da stane i sačeka, zbog čega se u koloni za uključenje stvaraju frustracije, potiče se upotreba sirena i izazivaju se prigodne psovke. Ljudi koji puštaju druge ljude da se uključe u saobraćaj su iritantni otprilike koliko su iritantni i oni koji ne puštaju, i to uglavnom zavisi od kategorije saobraćajnice ili ulice u kojoj se u tom trenutku nalazite.
Blokator naplate
Putarine i naknade za parkiranje su obično tačno određeni iznosi, tako da je vrlo lako i jednostavno predvidjeti koliko ćete novca morati pripremiti za plaćanje na naplatnoj kućici ili na parkomatu. Cijena parkiranja je fiksna po satu i ako znate otprilike koliko dugo vam je vozilo bilo parkirano jednostavnim množenjem broja sati sa cijenom po satu parkiranja možete doći do tačnog iznosa. U svakom slučaju, varijacije tog iznosa mogu se kretati u nekoliko konvertibilnih maraka – dvije, tri ili četiri – jer teško je pretpostaviti kako neko ne zna da li je bio parkiran dva sata ili dva dana pa ne zna da li da pripremi četiri novčića ili četiri novčanice. Tako imamo iritantne ljude koji najprije čekaju da im se očita parking karta isto kao da je u pitanju kolo sreće na bingu, pa tek kad saznaju da li moraju platiti dvije ili četiri marke kreće prekopavanje džepova, prebrojavanje sitniša potraga za nekim ko bi mogao rasitniti petobanku, sve uz zadržavanje reda za naplatu i prigodne psovke ljudi u njemu.
