Za većinu slučajeva porodičnog nasilja u Republici srpskoj i BiH nikad se ne sazna, jer se žrtve ne usuđuju da prijave nasilnika. Ali, čak i kad one skupe hrabrost da pozovu policiju ili SOS telefon, to ne znači da će nasilnik biti kažnjen, a žrtva zaštićena. Jer, pravda često poklekne već na prvom koraku.
Piše: Milkica Milojević
Kako to izgleda u stvarnom životu, uvjerli smo se u stravičnom slučaju femicida u Gradačcu.
Suprug nasilnik je, pred očima njihove bebe, mučio i na kraju ubio Nizamu Hećimović, a svoj krvavi pir je direktno prenosio na jednoj društvenoj mreži.
Podsjećamo, Nizama je nakon dugogodišnjeg maltretiranja prijavila nasilnika, ali je iz straha od osvete odbila da svjedoči protiv njega.
To je sudu bio dovoljan razlog da ne zatraži hitnu meru zabrane prilaska žrtvi. Tako je nesretna žena ostavljena bez zaštite.
I u Republici srpskoj je bilo slučajva femicida, kojima je prethodilo dugogodišnje nekažnjeno porodično ili partnersko nasilje.
Još su češći slučajevi da tužilac odustane od istrage ili sud od krivčnog postupka, nakon što žrtva, koristeći svoje zakonom zagarantovano pravo, odustane od svjedočenja protiv nasilnika.
Naime, institut takozvanog „privilegovanog svjedoka“ ostavlja mogućnost da osoba odbije da svjedoči protiv člana svoje porodice. A porodični nasilnici su, logično, članovi porodice, najčešće muževi ili partneri.
Samo 4 optužnice nakon 185 prijava
Statistike pokazuju da se u RS godišnje prijavi oko 1.100 slučajeva nasilja u porodici. Stručnjaci procjenjuju da je broj neprijavljenih slučajeva osam do 10 puta veći.
Od 2020. godine u Republici Srpskoj se porodično nasilje može okvalifikovati isključivo kao krivično djelo. Krivičnim zakonikom RS je za nasilje u porodici priprijećena novčana ili zatvorska kazna, a u težim slučajevima kazna do čak 10 godina robije.
Ali, većina nasilnika nikad ne dospije na sud.
Analiza obustavljenih istraga za krivično djelo nasilje u porodici, koju je tokom 2021. i 2022. godine provela Fondacija „Lara“ Bijeljina, pokazuje da je broj nesprovedenih i obustavljenih istraga veći od broja podignutih optužnica.
A kad nema optužnice, nema ni suđenja, pa ni presude, ni kazne.
Kao primjer neefikasnosti, israživački tim „Lare“ je naveo Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu. Tokom 2021. i u prvoj polovini 2022. godine ovo tužilaštvo je imalo 185 prijava za nasilje u porodici, a podigli su samo četiri optužnice.
Ustanovljeno je da je u tužilaštvima u Srpskoj, u 37 odsto slučajeva razlog za odustajanje od istrage bio taj što je žrtva odustala od svjedočenja protiv nasilnika.
U 23 odsto predmeta tužilac je ocijenio da „nema dovoljno dokaza“, što se opet svodi na isto, jer je često svjedočenje žrtve – jedini dokaz protiv nasilnika.
Teret pravde na plećima žrtve
Zašto žene, koje su se nakon dugogodišnjeg trpljenja odvažile da prijave nasilnika, odustaju od svjedočenja?
I da li je u redu da se sav teret dokazivanja krivičnog djela svaljuje na pleća žrtve? Kako bi to izgledalo kad bi za neko drugo krivično djelo, recimo za ubistvo, jedini dokaz bila izjava žrtve, dakle ubijenog?
Psihologinja Dijana Đurić kaže da žrtva, kada prijavi nasilje, često nailazi na nerazumijevanje i nedostatak podrške, što je pokoleba.
– Jedan od glavnih razloga za odustajanje od svjedočenja su obećanja nasilnika da će se popraviti i da se nasilje neće ponoviti. Drugi, još značajniji razlog je strah, jer nasilnici koriste ucjene i zastrašivanja, koja se ne odnose samo na žrtvu, nego i na njenu djecu ili roditelje – kaže Dijana Đurić.
Ova psihologinja, koja je godinama angažovana na podršci ženama koje trpe nasilje u porodici, dodaje da u nekim slučajevim žrtva jednostavno nema kud, nego da se vrati nasilniku.
– Ponekad se čak i roditelji, braća i sestre žrtve povlače kada je žrtvi potrebna konkretna pomoć. Neki to čine zbog straha od nasilnika, a neki zato što žena sa djecom može predstavljati dodatni ekonomski teret, ako se ona vrati u primarnu porodicu – kaže Dijana Đurić.
Sve bi bilo drugačije, dodaje, kada bi žrtva imala značajnu podršku sistema, koja bi joj omogućila finansijsku sigurnost i nastavak samostalnog života. Još je bitnije da se žena žrtva nasilja osnaži, kako bi vratila povjerenje: i u sebe, i u sistem.
Ne krivite ih zbog malodušnosti
– Žena koja je godinama trpjela nasilje, izgubila kontakt sa porodicom i prijateljima, ostala bez radnog mjesta, bez mogućnosti samostalnog donošenja odluka i vještina neophodnih za samostalan život, gubi samopoštovanje i samopouzdanje, a to je veliki problem – upozorava Dijana Đurić.
Gorica Ivić, direktorka Fondacije „Udružene žene“ Banjaluka, koja je po struci socijalna radnica, upozorava da žrtvu ne treba kriviti zbog „malodušnosti“, jer nije lako čak ni prijaviti nasilje, a kamoli svjedočiti protiv nasilnika.
– Ne treba žrtvi davati lažna obećanja. Treba joj jasno predočiti da je proscesuiranje nasilja težak i zahtjevan proces i upoznati je s tim šta je u tom procesu čeka. Jedino tako se ona može osnažiti i pripremiti za izazove sa kojima će se suočiti – kaže Gorica Ivić.
Da se žrtve se sa izazovima suočavaju na različite načine, svjedoče i primjeri iz Sigurne kuće Fondacije „Lara“ u Bijeljini.
Mirzeta Tomljanović, tehnčka koordinatorka u ovoj Sigurnoj kući, kaže da često žene, koje tvrde da nikad neće odustati od pravde, prve odustanu.
– Imali smo u Sigurnoj kući jednu mladu ženu, žrtvu nasilja, koja je izgledala prilično samopouzdano. Bila je zaposlena, dobila je i socijani stan na korištenje i donaciju da započne dodatni posao, kako bi se ekonomski osamostalila, a i njena primarna porodica ju je podržavala – priča Mirzeta.
Ova žena je prijavila nasilnika, dala iskaz pred tužiocem, ali je na sudu odbila da svjedoči protiv njega.
– Kad je to uradila, plakala je, bilo ju je stid pred nama, kao da ona nama nešto duguje. A i mi, njene podržavateljice, bile smo tužne, ne zato što nas je ona „razočarala“, nego zato što smo znale da će se vratiti nasilniku – kaže Mirzeta.
Hrabrost majke bez krova nad glavom
Ima, međutim, i drugačijih primjera.
Tako je jedna nezaposlena žena, majka dvoje male djece, bez krova nad glavom i bez podrške bližnjih, istrajala u borbi za samostalan dostojanstven život bez nasilja.
– Ona je svjedočila protiv nevjenčanog supruga nasilnika i on je dobio godinu dana zatvora. Ipak, vratila mu se da mu pruži još jednu šansu. On je tu šansu iskoristio, tako što je ponovio nasilje. Ponovo ga je prijavila i svjedočila protiv njega i on je osuđen na godinu i osam mjeseci, a ona ga je definitvno napustila – priča Mirzeta.
Kaže, međutim, da nisu sve žrtve iste. Neke su, uprkos svemu, emotivno vezane za nasilnike, neke ne žele da one budu te koje će „oca svoje djece poslati u zatvor.“
Dodaje da većina žena od svjedočenja odustane tek na sudu, nakon što im sudija predoči da imaju pravo na to.
-Pitam se, međutim, zašto se zbog toga postupak obustavlja. Zar se optužnica temelji samo na iskazu žrtve? Gdje su drugi dokazi – pita se Mirzeta Tomljanović.
Da li je tužiocu stalo do pravde
Bijeljinski advokat Aleksandar Radan, koji je ranije bio tužilac i često se sretao sa slučajevima nasilja u porodici, kaže da je prikupljanje dokaza stvar umješnosti i posvećenosti tužioca.
-Tužilac uvijek mora računati na to da će se žrtva u jednom trenutku možda pokolebati. Zato on mora biti dovoljno vispren da prikupi i druge dokaze, koji se ne mogu dovesti u pitanje. Recimo, da sasluša ljekara, koji je pregledao žrtvu nakon nasilja i druge svjedoke, da prikupi materijalne dokaze – kaže Radan.
On dodaje da pojedini tužioci i sudije, pogotovo oni iz starije generacije, ne smatraju da je nasilje u porodici ozbiljno krivično djelo, pa se tako i ponašaju.
Ističe da se žrtve često pokolebaju, zato što postupci traju nerazumno dugo, pa od prijave nasilja do suđenja potraje i po godinu dana.
-Kad žrtva uvidi da je prepuštena sama sebi, da nema institucionalne zaštite, da nikom nije stalo, ona misli: zašto sad ja da svjedočim, da izazovem dodatnu netrpeljivost nasilnika i ugrozim sebe i svoju djecu – kaže Radan.
Sama sa svojim strahovima
Uz to, kaže, tužioci često ne vode postupak neposredno, nego recimo, delegiraju policijskom službeniku da sasluša žrtvu i prikupe dokaze.
– Dešava se da tužilac ne vidi žrtvu do zakazivanja suđenja. I kako da onda žrtva ima povjerenja u tužioca, koji bi trebalo da bude prva i najznačajnija karika, koja će joj pružiti zaštitu – kaže Radan.
Dodaje da je žrtva, koju je tužilac prepustio da se sama bori sa svojim strahovima, izložena uticaju porodice i konzervativne sredine, koja je navodi da se „pomiri“ sa nasilnikom, a možda i sa životom u nasilju.
-Tužilac treba da prije zvaničnog uzimanja izjave, povjerljivo porazgovara sa žrtvom, da joj da do znanja da je on tu da je zaštiti i da se izbori za pravdu – kaže Aleksandar Radan.
Priznaje, međutim, da je kao tužilac, iako se trudio da zadobije povjerenje žrtava, ipak imao više slučajeva da žrtva odustane od svjedočenja, nago da istraje do kraja, odnosno do donošenja osuđujuće presude.
I Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuća u Banjaluci, saglasna je da predugo trajanje postupaka obeshrabruje žrtve.
– Neophodno je da se žrtvama pomoć i zaštita obezbijede odmah po preživljenom nasilju, jer samo tada možemo govoriti o adekvatnoj zaštiti – kaže Amela Bašić Tomić.
Ni pravda ne smije da kasni. U slučaju nasilja u porodici ne vrijedi sentenca da je pravda „spora, ali efikasna“. Zakašnjela pravda se nerijetko izmetne u nepravdu, upozoravaju zaštitnici ljudskih prava žena, izloženih nasilju.
