Formiran s proljeća ratne 1992. godine, izbjeglički kamp u Ovčarima kod Konjica još uvijek „radi“, a bliži se i kraj 1996. godine.
Kad je neki dan ovaj reporter boravio u njemu, poznati konjički moler Ćećo je krečio, „umivao“ baraku, kako bi i ovu za njih zasigurno ljutu zimu njeni stanari mogli da predeveraju.
Izbjeglički kamp-baraka u Ovčarima je svojevrsna čekaonica kroz koju su prohodili mnogobrojni muhadžiri, najprije oni iz istočne Bosne, potom Kalinovika, Glavatičeva, Čapljine, Trnova. Kako je koje rat podizao sa ognjišta, tako su oni u ovaj kamp donosili svoje zavežljaje, uspomene, modrice na duši, neprebol.
„Početkom rata ovdje ih je bilo oko 240“, priča nam Fahrudin Velagić, upravnik kampa. Sada je na kuhinji 165, a u glavnoj baraci 17. Ostali su se smjestili po okolnim kućama, podrumima, barakama. Tek odskora nisu na dnu života. Škotski humanitarci iz Organizacije SEA donirali su opremu za improvizovani restoran, tako da izbjeglice neće morati svoje obroke nositi u kojekakvim kantama nego će se moći tu prehranjivati.
A da im jedini vidik ne bi bila mrka planina koja se nadvila na njihovu baraku i njihove živote, Škoti su im pribavili i televizor. I Luteranska svjetska organizacija je „virnula“ u njihove gorke živote, doturivši im električni šporet. Dobri ljudi iz „Solidaritesa“ svakoga mjeseca opskrbljuju ih paketima, a Općina Konjic ih hrani.
Na pitanje da li se koji imućniji Konjičanin sjetio da ih daruje s malo kahve, duhana, što je ovim nevoljnicima „hrana duši“, odgovoreno nam je da takve „merhametlije“ još nisu navraćale. Obistinila se i ovdje ona primisao koju je „izdiktirao“ život – da čovjek najlakše podnosi tuđu nevolju.
Kad smo „reporterskim okom“ virnuli u živote stanovnika kampa u Ovčarima, vidjeli smo da su ovi ljudi „bogati“ jedino ličnim dramama. Suze su im tekle umjesto riječi.
Tifija Koso, rodom iz Trnova, žena poginulog bosanskog ratnika, ovako je zborila: “Samo da znate kakav je moj suprug bio borac. A vidi sada? Evo me sa ovo moje dvoje siročadi ovdje, u ovoj baraci, u ovom sobičku. Moj trogodišnji sinčić Emrah je imao godinu i po kad mu je babo poginuo. Čeznem za nekim domom, samo nek nije baraka“. (Valjda će u konjičkim „kolekcionarima“ stanova i kuća proraditi duša za ovo troje nevoljnika kako Emrahove plave oči više ne bi naseljava tuga, da školu života izući drugdje, samo ne u baraci).
Adil Durić, „bez ikoga svoga“, kako veli, blizu 60 godina mu je, bivši rudar iz Miljevine, sav je u bivšem životu. “Ovog sadašnjeg i nemam. Živim od uspomena“, reče nam. Preživio je i šešeljevce u višegradskoj zloglasnoj „Vilinoj vlasi“ i evo ga sada ovdje, na brisanom prostoru života. „Bio sam silan domaćin. Imam i sina direktora u Lukavcu. Zvao me. Ne ide mi se odavde jer sve mislim da će neko doći i reći: “Hajde ti, Džemale, u svoju Foču“, veli nam Džemal Sinanović, koji izdiktira i datum dolaska u kamp – “23. oktobar 1992“:
I dok studen ulazi u njihove živote, i dok taje zima njihovog nezadovoljstva, da se njihov izbjeglički život skroz ne istanji brinu se Almasa Zulfović, Džemila Tataragić i Rasema Radeljaš, tri posestrime u nevolji, čisteći i kuhajući za ove nevoljnike.
( Preneseno iz “Dnevnog avaza”, 9. 11. 1996.)
