Nastavljajući sportskim rječnikom govoriti o učmalosti Bošnjaka u nirvani vlastitog neznanja zarad podilaženja svakom, jer samo tako je napredan, multikulturalan, europski, neću se baviti nogometom jer previše je znalaca na tribinama, a očito fali igrača da istrče na teren naše realnosti. U svome statusu na fejzbuku, kratko sam se osvrnuo na odnos muslimana spram ubijanja Palestinaca, pa ću ovdje nastaviti o našem odnosu spram ubijanja nas Bošnjaka, naše kulture, i svega što ima miruh Bošnjaka muslimana.
Gledam objave jednog visokog Bošnjaka, čije ime na arapskom znači zapovjednik, naredbodavac, koji na svom profilu, podanički nisko, prati sve kršćanske praznike izražavajući bajagi poštovanje i čestitanja. On ne razumije svoj ramazan, svoje bajrame a kamoli ove, ali ih prostorno tiska kao lošu reklamu, zarad svoje primijećenosti. Ko nema spoznaje sebe, svog identiteta, vjere, bez obzira da li istu živi ili ne, konzerviran u rečenici “moj dedo je klanjao svaki vakat”, svejedno, taj se odlučuje na posuđivanje tuđeg identiteta. Da ne bude zabune, ja nemam problem da sa svojom prijateljicom i pjesnikinjom koja je uzgred katolkinja odem u crkvu sv. Ante Padovanskog, kao ni njoj u džamiju princeze Dževhere, jer smo svjesni sebe, svog identiteta, iz čega proizilazi uzajamnost poštivanja. Tek nakon te spoznaje možeš iskreno poštovati i vrednovati tuđe i adekvatno se odnositi.
Ovako si licemjer zalutao u vlastitom neznanju, koji će vrlo brzo biti determinisan kao visoki idiot.
Tako sam nedavno morao upitati jednog podanika kojem se interesno ogadila Bosna da više voli rusko govno nego bosansku baklavu, šta će biti kada prestane biti Emir?
Puno je dva režisera za jedne gaće!
I pored takvog naivnog, podaničkog odnosa, nama i dalje u avliju padaju granate, samo sada sofisticiranije, upakovane u više celofana čija će šuškavost privući pažnju neukih Bošnjaka da neće čuti eksploziju. To potvrđuju konstantni ataci na naš identitet, vjeru, bosanski jezik, kulturu, našu povijest. Ne historiju koju su nam drugi napisali već na povijest utemeljenu na činjenicama iz dvomilenijske prošlosti Bosne.
Ali izabranici i dalje prostiru crven tepih onima koji nikada nisu digli glas protiv ubijanja djece u Sarajevu i diljem Bosne i Hercegovine o čemu svjedoče na hiljade bijelih nišana. Oni ostaju pri laži da smo se ubijali sami, baš kao što to taze tvrdi Izrael nakon ubistva pet stotina Palestinaca u bolnici u Gazi. Licemjerni svijet koji se bajagi sada zgražava, u svojoj trijumfalnosti isto trlja ruke kao i devedesetih kada nam je vezao ruke a Armija Republike Bosne i Hercegovine u čijim redovima sam bio časno, ženevski konvencionalno, skoro goloruko branila svoju rodnu grudu od čak dva agresora. Uspješno!
Primjer drugi je licemjeran uzajamni odnos koji pratim u svijetu kulture kada su Bošnjaci u pitanju. Stavljati u istu ravan starletu perverznih druženja, samozvanu hadžinicu koja zarad režije gadosti u kojoj najdublje vrijeđa biće Bošnjakinje i biva označena kao multimedijalna umjetnica, vjerojatno za repertoar Mrduše Donje, pored nekog ko svim svojim bićem teži ljepoti riječi bazirane na istini je bezobrazno. Aplaudirati tom retoričkom siromaštvu koje egzistira na perverziji uskokružnih sijela dirigovanih ali i finasiranih upravo od onih koji nas uništavaju kao narod, naprosto je jadno i pogubno.
Iz toga proizilazi da se u javnom diskursu nigdje ne spomene Mehmedalija, već samo Mak Dizdar, koji je svojevremeno glasio za hrvatskog pjesnika, kao što svojataju i Envera Čolakovića, dok na drugoj strani Mehmeda (ime koje mnogi Bošnjaci i ne znaju, op.a.) Mešu Selimovića svojataju kao srpskog pisca. Toliko vješto da su u zadnjem ratu u Tesliću nazvali bataljon “Meša Selimović” takozvane vojske republike Srpske u koju su namamili naivne Bošnjake da poput Fikreta Abdića pucaju na Bošnjake.
O veličanju ministra Kraljevine Jugoslavije, potpisnika “Trojnog pakta” kasnije nobelovca koji ponovo vaskrsava u liku Petera Handkea, zbog prevelike doze gađenja neću ni govoriti jer ovih dana on je u epicentru vezirskog grada.
Žalosti spoznaja da u istom gradu samo uzgred se spomene moj uzor, koji za istinu dade svoj život, Abulvehaba Ilhamije Žepčevija. Da ne spominjem kako je malo Bošnjaka koji znaju pravo ime mog konjičanina Zuke Džumhura, sina Vasvije i Abduselama, imama Barjakli džamije u Beogradu.
Tek da upitaš Bošnjaka ko je napisao kapitalno djelo “Vječnik,” pisano 40 godina? Ali zato svi znaju za roman “Na drini ćuprija” tu abecedu zločina devedesetih u Višegradu i diljem Bosne.
Ovo potvrđuje tezu da Bošnjaci rado veličaju govno u čijem smradu će se ugušiti.
Povijest je to nebrojeno puta potvrdila i kao sapunicu ponovo nam nudi nove epizode tog besmisla. To je sad normalno, kako u svojoj prekomjernoj slobodi reče jedna iz ordinacije “fejzbuk infuzije” gdje im “like” znači ostanak u životu, jer sve izvan toga nije život. Izvan toga je bara u koju svjesno tonu svi oni, pa i ona jadnica, koji misle da će podanički, ulizivački, uguzivački, naguzivački, i još ko zna još sa kakvim “čki” plivati malo duže.
Naivna riba nije uočena ko riba da bi plivala, već da završi na udici. Mi nažalost još nemamo samopouzdanje i stalno ga posuđujemo, kao farmerice iz Trsta s kraja sedamdesetih, pa se kasnije i sami osjećamo dužni za to posuđivanje. Neću više ponavljati o ribljem pamćenju, samo ću reći. Nije do trenera, do ribe je!
Said Šteta, književnik i novinar
