U najgorim vremenima, idući od ratišta do ratišta, od rova do rova, nailazio sam na teške i mučne trenutke. Ali ništa manje nije bilo i smijeha, šale na račun svega pa i pred samom smrću.
Bio je to nesalomljivi duh boraca Armije Republike Bosne i Hercegovina.
Mali grad Gornji Vakuf tog je ljeta 1993. bio u ruševinama.
Kolega novinar Senad Avdić uistinu je bio hrabar. Sve je podnosio sa šalom. Ranjavanja i pogibije ljudi oko nas događale su se na svakom koraku. Kad je u Gornjem Vakufu poginuo mladić koji nas je vodio kroz grad izložen snajperima, zakratko je zastao i pitao me: “Ko je od nas dvojice sljedeći?” A onda se nasmijao i nastavio dalje.
Neki od kvartova u centru Gornjeg Vakufa nisu postojali. Srušeni su bili artiljerijom, ali i “livanjskim bombama”. To su podmorske mine, prečnika jedan metar, napunjene s približno 300 kilograma eksploziva. Jedna “livanjka” izazove rušenje po tri-četiri kuće, a na udaljenim kućama izbija vrata sa štokovima.
Kad je s Partizanskog groblja HVO jedne noći zakotrljao dvije “livanjke“, nakon zaglušujućih eksplozija, činilo se kako ispod više nema živih.
Ali odjednom se čulo horski od boraca iz ruševina:
“Hoćemo još, hoćemo još, hoćemo još!”
Gornji Vakuf u ratu
POPI MI SENAD SVU VODU
Nakon dvadesetak dana iz pakla Gornjeg Vakufa Senad Avdić i ja otišli smo u drugi – u pakao Mostara.
Bijesni zbog pogibije Midhata Hujdura Hujke, borci Slavne 41. mostarske su poput tornada provalili opsadu grada. Oslobađanjem Bijelog Polja dio Mostara pod kontrolom Armije RBiH dobio je vezu s ostalim slobodnim teritorijama.
Iz Jablanice je slijedio dugi put preko Glogoštice i oboda Prenja, nekih sedamdeset kilometara. Čekala nas je teška nevolja. Bilo je jedno od najtoplijih ljeta u Hercegovini. Temperatura je dostizala i po 44 Celzijusa u hladu. Nasuli smo vodu u običnu plastičnu bocu od dva litra i krenuli. Upozoreni smo da je na tom putu desetina ljudi umrla od napora i dehidracije.
Nekako smo se lahko ispeli do prvog vrha na Glogoštici. S tog vrha dolazila je moćna rječica i mi smo gledali to prelijepo čudo prirode u ovoj Bosni i Hercegovini. Tu smo nadopunili vodu i krenuli. Kilometar i po dalje, u jednom šumarku, vidio sam kako je Senad napustio kolonu. Vidim stoji iznad žene i njeno troje djece. Najmanja je beba, drugo dijete ima godinu i nešto i treće od neke tri godine. Najstarije plače, i to jedva. Potpuno su onemoćali. Žena moli da joj damo samo toliko da okvasi usne djece.
Arif Pašalić i Midhat Hujdur Hujka
“Umrijet ćete ako date vodu”, dobacuju nam iz kolone dok prolaze. “Još vi ne znate šta vas čeka.”
Senad me molećivo pita: “Hoćemo li im dati ovu jednu bocu.” Ja odmah pružim i žena pusti djecu da piju. Odmah se razliježu dječiji glasovi. Kaže mi Senad: “Ma ostavimo im ovu bocu, a mi ćemo podijeliti ovu moju.” Krećemo dalje. Nakon nekoliko sati marša, pitam ga za nekoliko gutljaja vode. Ali boca je prazna. Nekako smo stigli do bunara i svi su popadali. Ja sam ostao na nogama i prvi bacam kantu u bunar. Jedan borac dok leži mi govori: “Ako ti ispadne kanta, svi pucamo u tebe.”
Nasmijem se slatko, izvučem prvu kantu i napijem se.
Senad je teško podnio taj marš. Dobio je temperaturu. Kad smo stigli u Mostar, smjestili su nas u komandnu sobu generala Arifa Pašalića. Senad na krevet, ja na beton ispod. Nakon nekoliko sati sna bio sam k’o nov. Senad se budi i vidi da leži u bolničkom krevetu. “Znači, završio sam u bolnici”, kaže tegobno. “Nisi”, kažem mu. “U Arifovoj komandi smo.” Obraduje se. U tom trenutku u sobu ulazi plavokosa sredovječna žena u bijelom mantilu. “Lažeš me, znači, sa mnom je nešto ozbiljno.” Žena i ja se nasmijemo. Ona počinje da kuca na “Olimpiji” i to još više sumnje unosi u mog prijatelja. Konačno ulaze neki borci i traže da krenemo. “Arif vas očekuje!”
RATNE MOSTARSKE LISKE
Napolju je oko nas galama puna vedrine i stalni glasni smijeh.
Na jednoj strani su veliku bitku dobili Gačani. Njihov samostalni bataljon “Šargan” oslobodio je veliki prostor i Gačani su zauzeli Hercegovačku vinariju. Baš u to vrijeme u Sarajevu se pojavio grafit: “Potpiši, Alija, da je k’o avlija.” Gačani su napisali: “Ne potpisuj, Alija, naša je Vinarija.”
Zapisao sam: Od čitave ratne Bosne i Hercegovine u Mostaru je najlakše otići iz pameti, skrenuti. Onda mi borci kroz smijeh ispričaju: Njihov Mostarac Enco, duševni bolesnik, ovako im proriče: “Znate li kad će ovo sve biti gotovo?”
“?!”
“Kad svi budete k’o ja.”
Senad Efica bio je voditelj na Radiju Mostar. Granate neprestano padaju po zgradi Radija Slobodnog Mostara i čuju se u programu. U Mostaru znaju, dok je redakcija bila u staroj zgradi, da je čitav sprat raznesen. Sejo Đulić i Senad Efica čitali su vijesti ležeći na podu, jedva videći kroz prašinu, zatrpani kamenjem, ne prekidajući program. Kad je sve stalo, nastavili su ležati i smijali su se jedan drugom. Kad su ustali, vidjeli su panoramu Mostara. Već sutradan su opet krenuli s programom.
Meni i Senadu Avdiću rečeno je da ćemo biti gosti tu večer na Radiju Mostar.
Došli smo nešto ranije i smjestili se u golemoj prostoriji na čijem je kraju bio taj improvizirani studio. Sjeli smo na početku prostorije, a tamo je Senad Efica razgovarao s tri borca 41. brigade.
“I na kraju, pitanje za naše goste: ‘Da li biste vi dali život za suverenu Bosnu i Hercegovinu?’’
Mustafa odgovara: “Naravno da bih dao. Evo sam se obukao i uzeo pušku, a ko zna kako će na kraju biti.”
Zaim potvrđuje: “Nego šta.”
“A ti, Ismete?”
Čovjek ne odgovara, šuti, premišlja se.
“Bi li dao život za suverenu Bosnu i Hercegovinu?”
Počinje i da se znoji.
“Reci, Isma, slobodno. Nećemo ti ništa”, smije se Senad.
Čuje se kako šapatom govori: “Jebo suverenu bez Isme.”
Na Radiju HVO-a intervju je dao Mate Boban. Valjda da ponizi Mostarce, kaže da mu teško pada glad koja vlada na desnoj obali. “Nešto ćemo im poslati da ne umru od gladi”, rekao je.
S ove su mu strane odmah odgovorili: “Ne bi ti Mate ni oraha iz ruka uzeli.”
LOVAC NA TENKOVE
U Brčkom je grad na prepad zauzet zahvaljujući prevarama i podlosti komandanata JNA.
Nastupilo je veliko povlačenje bošnjačkog stanovništva prema južnim naseljima. Mnogi ljudi ostali su u svojim domovima i tu će ih masovno likvidirati ili odvoditi u logore, gdje će biti mučeni i ubijani.
Tako su četnici upali u kuću Šemsudina Pekića i tamo našli njegovog oca. Sve su znali i sve je bilo isplanirano u detalje. Odmah su tražili Šemsov pištolj. Starac im kaže: “Nije valjda lud da ga ne ponese sa sobom.”
U Brčkom sam upoznao brojne lovce na tenkove. Samo je na brčanskom ratištu uništeno 85 tenkova i desetine drugih oklopa. Svi mi govore o Ibrahimu s Dizdaruše. “On ih je uništio najviše”, kažu.
Popričam sa Ibrahimom i on govori da je tenk uništen tek onda kad ga zapališ. Odbije li zoljama ili osama kupolu, oštete li se gusjenice, to nije uništen tenk, kaže mi. Deset ili devet je uništio, u dilemi je, jer je jedan tenk koji je pogodio zapaljen, ali se ubrzo plamen ugasio.
Nakon nekoliko dana vraćam se u Zenicu, gdje nam je centrala. Napišem reportažu i namjeravam je poslati istu večer u redakciju koja se nalazila u Ljubljani.
I onda se, na moje iznenađenje, na vratima pojavi Ibrahim. Što je došao? Nakon nekoliko rečenica mi kaže: “Neka bude devet uništenih tenkova.” Ja okrenem na šalu i dobacim: “Nije važno, ja sam stavio da si uništio dvadeset tenkova.” Istog trenutka Ibro problijedi i sruči se u stolicu. “Gotov sam”, uzdahnu glasom punim očaja.
Gledao sam ga u čudu. “Šalim se”, kažem mu. “Nisam još poslao tekst.”
Jedva ga nekako ubijedim da sam već napisao da je uništio devet tenkova. Nije bio uvjeren kad smo se rastali.
Čudio sam se toj osjetljivosti. Tek kasnije shvatim da je borba za ovu Bosnu bila preozbiljna stvar i da je najvažnija istina o ljudima koji su dali svoje živote ili bili sakaćeni.
KAD TE HVO STRPA U KACU
Sjećam se svih boraca koje sam nalazio u gradovima i rovovima, koje sam nerijetko gledao u borbi. Sjećam se kad je pored zgrade Prvog korpusa pala granata i izorala površinu asfalta, a nije eksplodirala. Sjajna je i vidi se na površini. S prozora Pres-centra vidim da iz zgrade izlazi Mustafa Hajrulahović Talijan, komandant korpusa. Gledam s još dvojicom kolega kako doslovno čupa granatu iz asfalta, zatim odšarafljuje njen vrh i unosi je u komandu. Mujo, kako su ga od milja zvali, bio je vrhunski diverzant.
Okrenem se i vidim ona svoja dva prijatelja na podu sobe, leže, stisnuli uši dlanovima, čekaju eksploziju.
Hadžija Purić imao je lijep, sređen život u Švicarskoj, gdje je radio. Kad je napadnuta Bosna, kupio je opremu, nabavio četiri automatske puške i vratio se u rodni kraj. Odmah se uključio u borbe. Kad je izbio sukob s HVO-om, zarobljen je na nekom punktu.
Mustafa Hajrulahović Talijan
HVO je imao poseban način mučenja zarobljenika. Ljudi su to zvali kacama, a bile su obične rupe ispunjene vodom. Tu bi ubacili zarobljenog, kojem je samo glava bila iznad. Nakon izvjesnog vremena čovjeka bi izvadili. Tako je urađeno i s Hadžijom. U nekoliko navrata odbijao je saradnju i iznova je bacan u kace. Konačno, kad su ga nepopravljivog izvadili, hadžija se našao pred streljačkim strojem. Pita ga glavni iz HVO-a: “Imaš li zadnju želju?” “Imam”, kaže Hadžija. “Koja ti je zadnja želja?”, pita glavni i poseže za kutijom cigara.
“Da vam Bog da bolju pamet”, kaže Hadžija.
I opet nazad u kacu.
HAJRO HIRURG
Sjećam se ljudi koji su gotovo zaboravljeni.
Sloboda je. Sjedim s Osmanom Omanovićem Hegom na Baščaršiji pored jedne ćevabdžinice. Naručeni su ćevapi. Hrabri i veliki kladuški patriota Hega bio je omiljen u 506. brigadi. Pričamo o svemu. U jednom trenutku mi veli: “Sad ćeš se nasmijati kad ti kažem. Ali, pored četiri-pet stvari koje sam želio i sanjao ako dočekam slobodu, bili su i ćevapi u slobodnom Sarajevu.”
“Želio sam dočekati da ovako u miru i pod suncem našeg glavnog grada pojedem tu svoju porciju.”
“Živiničke Ose”, koje je vodio njihov komandant Mevludin Mahmutbegović, često su kretale na druga ratišta i ponekad izgubljene bitke pretvarale u pobjede.
“Živiničke ose”
U sudjelovanju s jedinicama narodnog heroja Hajrudina Mešića na Bilalićima dogodila se velika pobjeda nad četnicima. Ekrem Pepić uništio je u ovoj akciji dvije zemunice, izlažući se smrti. Ranjen je i metak mu se zario ispod plećke. Saborcu Hajrudinu Haračiću naredio je da metak izvadi. “Ja to ne mogu”, rekao mu je Hajro, dok je bitka još trajala. “Izvadi”, ponovio je naređenje Ekrem. “Neću!”
Uslijedila su četiri pokušaja i novopečeni hirurg izvadio je metak, ali Ekrem, koji je to tražio da bi nastavio akciju, više se nije mogao ni pomaknuti od slabosti.
Dok mi je prepričavao taj događaj smješkajući je dodao:
“Nije Hajro neki hirurg!”
