Hamdija Mulić je još jedan u nizu bošnjačkih pisaca koji je nepravedno skrajnut, djelo mu neogonetano, pa bi ga valjalo opet iščitavati, izučavati i, naravno, objavljivati.
Mulić je rođen u Konjicu 1881. godine. Jedno vrijeme je učiteljevao, a potom predavao u Učiteljskoj školi u Gazi Husrev-begovoj medresi. U književnost je ušao 1900. godine, prvo objavljujući sakupljene narodne umotvorine (priče, pjesme, anegdote, zagonetke), a potom prozne minijature pod pseudonimom Ata Nerćes. Oglašavao se u „Gajretu“, „Biseru“, „Mishabu“, „El Hidaji“. Osim sedam objavljenih pedagoško-metodičkih knjiga, štampao je i knjige priča „Iz života za život“ (Mostar, 1912.) i „Iz naše mahale“ (Zagreb, 1944.). Slovi i kao prvi bošnjački pisac za djecu. Živio je do 1944. godine.
Mulićeve pripovijetke pune su blagosti, pokatkad odveć naglašeno moralno-didaktične. Sugestivnošću i jednostavnim kazivanjem približavaju se tzv. „literaturi srca“. U pričama mu počesto „zaiskri moralna estetika muslimanske tradicije“, pa je svaki čitalački susret sa njima ljekovit, etički obavezujući. Iz Mulićevog pripovjedačkog opusa bliske čitaocima su prozne minijature „Ramazanske noći“, „Ko je kriv?“, „Na prvi Bajram“ („Prvi jagluk“).
Hamdija Mulić: Prvi jagluk
Naš je otac bio jako dobar. Bog mu dao lijepoj duši raj. Volio je našu umiljatu majčicu, volio nas djecu svoju, kao svoj očinji vid. Živjeli smo dobro i u domu nam Bog izobilje dao. Otac je bio dobre ćudi, te bi nas djecu milovao po licu, po glavi, kadnokad tetošeći nam slatkim riječima ili nas cuckajući na koljenu.
Mati bila vazda u poslu. Radna duša namirivala svaku zgodu u svom domaćem kutu. Oboje se za nas brinulo. Otac bio govorio: „Hoću da mi moj zlatan bude jednoč čovjek od posla“, a majka se hvalila, „Bit će moje kćeri kao golubice, radine kao pčelice“.
Mi se djeca milili oko njih radujući se njihovim hvalama. Pa tako je i bilo. Pošli mi svi u školu i učili smo, da su nam roditelji bili zadovoljni. Bilo među nama neko natjecanje, ko će bolje roditeljima ugoditi. I mi smo godili i bili im radost i dika. Naša je najmlađa Seadeta, najbolje jednoč obradovala. Propovijedat ću vam kako je to bilo.
Osvanuo nam mubareć Bajram! Divni Bože, mi smo ga djeca jedva dočekala. Ja obukao nove čakšire, opasao se lijepim pojasom, a nov mi fesić lijepo stajao na glavi. Sestrice bile kao lutke. A tek kakva je bila mala Seadata!, kao da je bila nakićena paunovim perjem.
Kad se svršio namaz u džamiji, morali smo svi ocu i majci mubareć lejisati Bajram. Otac nas svako poljubio u čelo i darivao novcem, a Seadetu je ljubio u čelo i u oči, pa joj darovao zlatan kao mjesec – dukat. „Svi ste mi zlatni i dragi, djeco moja“, reče otac, “ali me je danas najljepše obradovala mila Seadeta“. Ona je oca darovala prvim svojim vezenim jaglukom. (fragment)
(Preneseno iz „Dnevnog avaza“, 20. 2. 1996.)
