Izdaleka je mogao biti i Rovinj i Piran i Toledo.
Izdaleka je mogao biti i džinovska kulisa za nekakav skup i dosadan film o basnoslovnim stradanjima koja me više ne privlače.
Učinio mi se poslije kao gluha galija nasukana u maslinjaku.
Jarboli nad gradom čamili su kao okamenjeni svatovi iz starih priča moga zavičaja.
Vjetar nije imao ukus tamjana.
Palube kamene lađe bile su pobožne i puste…
Lijevo od porte bila su dva dućana i jedna aščinica.
U prvom dućanu prodavali su se krstovi od kosti. Krstovi su bili mali, srednji, veliki i još veći. Drugi dućan bio je zatvoren.
U aščinici je bilo mnogo pirinča, mnogo ovčetine i jedna slika Artura Milera sa suprugom. Vlasnik aščinice nikada nije čuo za Artura Milera. Nepristojnim znacima prstiju aščija mi je objasnio da su pisac i ljepotica u njegovom zagrljaju otprilike muž i žena.
Jedan kaluđer kusao je sutlijaš. Poslije mi je kaluđer pokazao grob nekog čuvenog krstaškog generala koji je bio vojvoda lorenski, osvajač Antiohije i kralj jerusalimski.
(Možda se zvao Gotfrid Bujonski. Rodio se 1058. i živio do 1100. godine. Ratovao sa Saladinom. Dva puta ranjavan. Poslije njega vođeni su još mnogi krstaški ratovi…)
I prije i poslije njega vođeni su mnogi besmisleni ratovi. Grob staroga viteza bio je mali. Nevjerovatno mali. Možda su stari vitezovi bili patuljci.
Krstaški general i kralj jerusalimski imao je halucinacije i na kraju poludio. Niko se nije rodio pametan, ali zato svi umiru ludi.
Ulicom su prošle dvije djevojke. Pjevale su kalipso. Poslije su zadigle suknje i sjele na crkvenu ogradu.
Otišao sam na kraj grada.
Iza maslinjaka i vinograda bila je pustinja.
Na sjeveru ili na zapadu bio je Nazaret. Još dalje na zapad bio je Damask.
Na njegovim padinama Rimljani su držali garnizone. Car Konstantin je podigao manastir Svete Deve Gazele. Krstaši su ovamo donijeli sifilis. Turci su podizali vješala. Francuzi su otvarali klostere časnih sestara za posrnule djevojke, a Levant je uvijek i samo trgovao. Poslije rukovanja sa Levantincima treba se izuti i prebrojati i prste na nogama.
Daleko na jugu bila je Akaba. Tu negdje i po drugi put kamila je pomokrila Lorensa.
Poslije toga pukovnik se odlučio da napiše knjigu “Sedam stubova mudrosti”.
Mrak se uvlačio među masline polako i na prstima kao lopov.
Bilo mi je žao maslina. Ličile su mi na stare prosjake, nemoćne i blijede, koji polako umiru od neke ružne bolesti. Čitav maslinjak bio je kužna i prljava bolnica drveća.
Sjetio sam se kedrova na vrhovima Libana. Četiri stotine gordih crnih razbojnika. Kada sam ih ostavio u noći, bili su lijepi kao posljednja družina hajduka.
Iz daljine se čula pjesma. Arapska pjesma rodila se u pustinji.
Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha.
Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici.
Nomad danima gamiže kroz pijesak. Jašući pješčanim paklovima dani i vijekovi prolaze jednolično i sivo. Neko je rekao da je tromost Istoka nastala u beskrajnim jahanjima u karavanima kroz pustoš i samoću.
“Da ne bi bio sam, da ne bi poludio od straha, da izbjegne stravu pustinje, da se osmjeli i ispravi u pejzažu nastanjenom demonima”… beduin je počeo da slika i opisuje pustinju koja je pred njim, kamilu koja ga nosi, nebo koje je jedino u pustinji cijelo.
Možda sve pjesme nomada i nisu ništa drugo nego beskrajne i vječite varijacije usamljenog kamilinog hoda u vrelim okeanima prašine.
U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.
Vratio sam se u kamene sokake Vitlejema. Zašto mi čitavog dana ove ulice liče na splitski geto?
Sada je i drugi dućan pred crkvom Kristovog rođenja otvoren. Ne znam što se unutra prodaje.
Djevojaka koje su pjevale kalipso i sjedile na crkvenoj ogradi više nema… Možda su otišle za svojim momcima ili su ušle u crkvu. Momci i u Vitlejemu nose kaubojske košulje i pantalone. Kaluđer je opet jeo sutlijaš. Žene u Vitlejemu su lijepe, ili se to meni samo činilo. Aščinica je bila puna gostiju.
Tijesnim sokacima prolazili su magarci i ljudi.
Jutros sam prošao pored logora palestinskih izbjeglica. Prilazi bijedi su asfaltirani. Sjetio sam se odjednom svih siromaha svijeta.
Sjetio sam se vesele sirotinje napuljske. U Napulju i bijeda ima svoju poeziju. Kad god bih zalutao u predgrađa puna njihove djece, slušao bih pjesme i svađe, ljubavi i mržnje, psovke i pozdrave i mnogo sličnih stvari koje imaju i bogataši.
Poslije desetak minuta provedenih na napuljskoj ulici pokrivenoj ispranim i olinjalim vešom, kao zastavama svih svojih dana, uvijek sam pomišljao da će mi neko prići i natjerati me da kupim ulaznicu kao na kakvoj predstavi.
Viđao sam jermensku sirotinju po Levantu. Ona u svojim ritama ima dovoljno epidemija za čitav jedan kontinent.
Koliko je siromaha kairskih i damaških koji svojim stražnjicama utiru tepihe po džamijama i gradske travnjake!
U logoru Palestinaca od bijede ne vidi se čovjek.
Možda su ovi jadnici u komplikovanom i neljudskom rječniku politike prestali odavno i biti siromasi. Možda su postali politički argument, diplomatska busija, trik u poslovniku i tačka dnevnog reda na sjednicama međunarodnih foruma i ćaskanja i čapraz-divana.
Prije noći moram se vratiti u Jerihon.
Put me vodio obroncima sivih kamenjara. Na vrhovima stijena rasli su četinari. Iza prve okuke više se nije vidio Vitlejem. Na posljednjoj okuci ukazao se Jerusalim.
Poslije: Maslinova gora, Getsemanski vrt, policijska karaula, žena sa krčagom na glavi, rijetke skupine mirta i ružmarina, opet policijska karaula, pusta i gola brda i Mrtvo more…
U Jerihonu su odjekivale trube automobila.
Zelenilo Jerihona počelo je da tamni.
U svetoj rijeci Jordanu nekakav vojnik prao je čarape.
Zuko Džumhur, Trube u Jerihonu, NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI
