Sanela Diana Dženkins (Jenkins), rođena Sarajka s trenutnom adresom u Los Anđelesu, bezbroj puta je ponovila i dokazala da gdje god da živi svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu nikada nije zaboravila. Nakon svih godina otkako je prošla težak put i bila izbjeglica redovno pomaže BiH, ali i drugim zemljama kojima je to potrebno.
Ova svjetski poznata poduzetnica i filantropkinja osnivačica je projekta “Sanela Diana Jenkins Human Rights Project” na čuvenom univerzitetu UCLA u Los Anđelesu (Kalifornija), kao i Jenkins-Penn Haitian Relief Organization u saradnji s glumcem Šonom Penom (Sean Penn). Vlasnica je i CEO kompanije koja proizvodi zdrava pića „Neuro“, ima produkcijsku kompaniju “D Empire”, a s Melisom Odabaš (Melissa Odabash) je vodila kompaniju za dizajn i proizvodnju kupaćih kostima.
Istiniti događaji
Nedavno je otkrila da je sa svojom producentskom kućom „D Empire Entertainment“ izvršni producent na kratkometražnom filmu ”Sevap/Mitzvah”, rediteljice Sabine Vajrače, koji je zvanično u utrci za Oskara 2024. godine u kategoriji kratkometražnog igranog filma.
Sanela je u ekskluzivnom i veoma zanimljivom razgovoru za „Avaz“ i “Azru”, između ostalog, priznala otkud ona u toj priči i šta je privuklo da učestvuje u tom projektu, kako napreduje rad na njenom filmu o Bosni, kako je biti po četvrti put mama, ko joj najviše pomaže, da li se jednog dana opet vidi u svojoj rodnoj zemlji …
Javnost u Bosni i Hercegovini prijatno je iznenađena viješću da se film ”Sevap/Mitzvah” nalazi u utrci za Oskara 2024., a glavni glumac Adnan Hasković ističe da će Vaše ime i ugled pomoći da film stigne što bliže nagradi. Otkrijte nam otkud Vi i Vaša produkcijska kuća u toj priči?
– Prije svega čestitke rediteljici Sabini Vajrači koja je napravila sjajan film na koji će teško ostati ravnodušni svi oni koji ga budu gledali. Film izaziva posebnu pažnju jer je pravljen prema istinitim događajima. Ono što me privuklo da budem u projektu jeste poruka koja govori o humanosti ljudi u teškim vremenima. Osjetljiva sam na ljudsku bol jer sam i sama prolazila kroz teška vremena. Ako bi se svi ponašali kao glavni likovi u ovom filmu, onda bi i svijet izgledao bolji.
Kakve su šanse da film dobije Oskara?
– Mi treba da uradimo sve što možemo na tom putu, a ja vjerujem u pozitivan krajnji ishod tog rada. Naši timovi u Americi i Evropi su povezani i rade punom parom. Mislim da ćemo Oskara donijeti u Sarajevo, gdje se ova priča i odigrala.
Film je snimljen prema istinitom događaju, jednom plemenitom djelu. Vi ste osoba koja nikada nije zaboravila odakle dolazi i poznati ste po svojim plemenitim djelima. Da li je ta plemenitost dio našeg mentaliteta?
– Upravo je plemenitost i temelj ovog filma, jer da nije te plemenitosti u ljudima ni sama priča o bosanskoj i jevrejskoj porodici u vihorima rata, ne bi bila ono što jeste. Bez obzira na okruženje u kojem živimo i u ovom vremenu, naš odgovor treba biti ta plemenitost. To ne znači da je plemenitost slabost, naprotiv to je naša snaga. Svako sa sobom nosi svoja djela, a život je ljepši i lakši kad nije opterećen mržnjom.
Da li je ovo prvi film iz Bosne i Hercegovine na kojem Vi i Vaša produkcijska kuća učestvujete?
– Da tako je.
Ko je šira ekipa na filmu?
– Mislim da je to javnosti već poznato. Prije svega Sabina Vajrača kao nosilac projekta, zatim producent Kerim Mašović i koproducent Ivo Kaunic (Kaunitz). Uloge na filmu tumače Helena Vuković, Magdalena Živaljić-Tadić, Emina Minka Muftić, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Snežana Vidović, Adnan Hasković, Muhamed Hadžović, Frano Mašković i Rijad Gvozden. Također važno je spomenuti nekoliko organizacija i institucija koji su na razne načine učestvovali na stvaranju filma: Claims Conference New York City, Jevrejska organizacija La Benevolencija Sarajevo, Akademija scenskih umjetnosti Sarajevo, Fondacija za kinematografiju Sarajevo, Ministarstva kulture i sporta KS i Academy of Bosnia and Herzegovina Inc., New York City.
U prošlom intervjuu ste nam ekskluzivno otkrili da imate u ladici spreman scenarij za jedan film o Bosni i čekate pogodan moment da krenete u realizaciju. Dokle je ta priča došla, da li ste odlučili gdje ćete ga snimati, ko bi ga mogao režirati i ko će glumiti?
– Scenarij koji čuvam u ladici je također pisan prema istinitoj priči. Većina sudionika tih događaja su i dalje živi i šetaju se ulicama Bosne, Amerike, Evrope, Azije… Priča je dinamična, emotivna, puna neizvjesnosti. Jednog dana kada se uradi, uvjerena sam da će se svidjeti publici. Moj film o Bosni bit će sniman na mjestima gdje se priča i odigrala, Bosna, Evropa, Amerika…Što se tiče glume i režije još nisam o tome razmišljala, evo Adnan Hasković bi možda mogao igrati neku ulogu, jer podsjeća na neke stvarne učesnike tih događaja. O tome ćemo u budućnosti, sad se koncentrišimo na „Sevap/Mitzvah“.
Nedavno ste postali majka po četvrti put, upućujemo Vam iskrene čestitke. Sada uživate sa svojom bebom i cijelom porodicom. Koliko je teško sve Vaše poslovne obaveze sa bebom uskladiti.
– Hvala na čestitkama. U kući je vrlo živo posebno od kada je u avgustu na svijet došla naša princeza Elodije. Istinski uživam jer majka je majka i to je zaista najvažnija i najodgovornija uloga u životu. Poslovne obaveze su delegirane na vrijeme odgovornim osobama u kompaniji tako je to poprilično usklađeno.
Ko Vam najviše pomaže?
– Tu je Ašer (Asher) na prvom mjestu jer smo po cijeli dan skupa posebno u ovoj fazi. Kao što sam i do sada pričala nekoliko puta, ja uživam biti u punoj kući i uvijek imam nekog iz Bosne sa sobom. Uglavnom galame i frke ne nedostaje, a djeci ne smije ništa faliti.
Zahvalna roditeljima
Imate li vremena za odmor i kako se Sanela najbolje odmara?
– Kada imate malu dječicu, onda i kada odete na odmor, nije to odmor u potpunosti. Iskrena da budem više volim sunce i ljeto nego zimu, pa sam češće u sunčanim krajevima. Kada sam u Evropi, to su Sarajevo i Hvar, jer tamo su mi ljeta najljepša.
Kako se mezimica Elijana (Eliyanah) slaže sa malom sekom, ima li bar malo ljubomore?
– Ljubomore uvijek mora malo biti, ali se ipak odlično adaptirala. Ona svoju sestru doživljava za sada kao svoju bebu. Vidjet ćemo kako će to izgledati u budućnosti.
Vaša kćerka Eneja napisala je knjigu “Jedna narandža za bezbroj ruža” o dajdži koji je ubijen tokom agresije na BiH. Koliko je važno da se kroz knjigu, film i sve vidove umjetnosti progovara o Bosni i Hercegovini i svemu onome što nam se desilo, čak i 30 godina nakon okončanja agresije?
– Jako sam ponosna na Eneju (Eneya) što se odlučila upustiti u pisanje knjige. Imala je krasnu promociju u Sarajevu, koju su mediji odlično zabilježili i hvala im na tome. Apsolutno je važno da pišemo i pamtimo jer bez dokumentovanja na razne načine, pa i kroz umjetnost, održavamo kolektivno sjećanje. To je bitno za svaki narod kako bi opstao i njegovao svoju kulturu. Umjetnost tu igra važnu ulogu jer i filmovi i knjige se urezuju duboko u sjećanje jednog naroda. Zato mi je drago da se Eneja upisala u one koji su dali doprinos na tom polju.
Čime se bavi vaš sin Inis?
– Inis (Innis) je završio fakultet i odmah je počeo ulaziti u poslovni svijet. Dobro poznaje svijet ulaganja i aktivan je na berzama. Pored toga, zanima se za ulaganja u nekretine. Odlično je krenuo i već ima uspjeha.
Čemu ili kome ste u životu najviše zahvalni?
– Najviše sam zahvalna Bogu za sve što mi je dao u životu. Zahvalna sam roditeljima na odgoju i usađivanju temelja koji su mi pomogli da istrajem kada mi je bilo teško i da ne budem zla osoba prema drugima. Hvala i svim dobrim ljudima koji me okružuju ili su me okruživali u životu.
Svaki Bosanac mora prenositi državljanstvo na sljedeće generacije gdje god da žive
Od 90-ih godina živite van svoje rodne zemlje, Vaša djeca grade svoje živote, da li bi ste nekada mogli pomisliti na to da se Vaš život nastavi u BiH?
– Bez obzira gdje sam, ja sam kao pupčanom vrpcom vezana za Bosnu. Napravila sam dvije kuće tamo i moja adresa je tamo. Ja sam državljanka BiH, kao i moja starija djeca Eneja i Inis. Mislim da to svaki Bosanac mora uraditi i prenositi državljanstvo i dokumente na sljedeće generacije gdje god da žive. Moramo to naučiti od drugih naroda koji su imali slične sudbine. Dakle, mi moramo imati dokumente naše zemlje. Osim toga, ko je god u mogućnosti treba imati adresu u Bosni i Hercegovini. Znate li kako su naše nane govorile da se ne zna šta nosi dan, šta nosi noć. U prijevodu niko ne zna šta će se desiti u budućnosti niti gdje će završiti. Što se tiče mog nastavka života u Bosni, naravno da se mogu zamisliti. Ja sam tamo često i ne osjećam da sam je napustila.
