Danas je u naselju Grušča otkriveno spomen obilježje šest šehida i jedne civilne žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Složni mještani ovog kraja samonicijativno su se organizovali i vlastitim sredstvima započeli sa izgradnjom, a kako su radovi odmicali ponestalo je sredstava i značajna pomoć stigla je od gradonačelnika Grada Konjica, PD Igman Konjic i sugrađana porijeklom iz Grušče.
Ranije je Organizacioni odbor pozvao sve ljude dobre volje da finansijski pomognu izgradnju ovog obilježja. Zahvalni su svima koji su na bilo koji način učestvovali u realizaciji ovog projekta.
FOTO ALBUM DOGAĐAJA, link: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=udruzenjebranilaca.konjica&set=a.708590927963652
U nastavku prenosimo tekst Esada Bajića:
GRUŠČANKE SAM MAJKE DIJETE…
Odozodo rijeka Rakitnica i Riječica, a odozgo klisure Visočice zarobile malo selo Prebilje na oštrom brijegu gdje, kako historija kaže, već stotinama godina kao da se klati u nedoumici gdje da se otisne, desno ka Rakitnici ili lijevo ka Riječici koja bi ga, opet, kojih stotinjak metara niže odnijela u Rakitnicu.
Rakitnica je naoko mala, ali s jeseni i proljeća snažna i opasna rijeka, zato je dobila i ime. Riječica ima mali tok i isto tako malu snagu pa joj se nisu udostojili davati ni neko posebno ime. Znalo se odvajkada, moraš biti jak i snažan da bi postojao, inače, neće se na te trošiti ime.
Ispod Prebilja, ko bobci tespiha, i uz duž i poprijeko nanizana od vajkada i ostala Grušačka naselja: Bjelice, Selo, Bare, Osoje, Ljehanji, Krnjača, Brda, Kovačići…
Gore, malo uniže od neba, nad klisurama Visočice prostiru se čairi na kojima je hiljade ovaca i stotine krava za ljetnjih i jesenjih dana punilo svoje stomake sočnom ispašom, zauzvrat nudeći mlijeko, vunu i gnojivo čije se grudine ponekad uzdizale i iznad krovova malih, skromnih čobanskih koliba.
Tu na tim livadama na hitroću su svikavalo generacija gordih, snažnih i odvažnih insana što će, kad gdje dalje odu, bit zvani Gruščanima, ili „Rusima“, – nazivom koji ni do dan danas nije izvorno razopućen, je li došao od tog što su, hvala Bogu, brojni ili po onom starom grušačkom dedi što je zaglavio robije u Sibiru pa na pitanje koliki je Sibir odgovorio „Velik, ima ko Prebilji“ a pitalac onda logično izvukao zaključak ako su Prebilji veliki ko Sibir, cijela Grušča je ko Rusija.
Usudom krajolika ali i voljom raznih politika, Grušča je ostala po strani i od havetnih puteva i od civilizacije, sve dok se život u Bosni i Hercegovini nije pretumbao početkom 1992. godine kada Grušča kao i mnoga slična bošnjačka mjesta postaju strateška dubina, jedini prohodni pravac i za nazad i za naprijed…
Kad puti postaše bespuća, bespuća postaše puti. Strehe grušačkih kuća, njihove skromne sobe, ali široko domaćinsko srce primiše mnoge prognane, mnoge ranjene što na rukama jakih grušačkih mladića preko vrleti ovih bjehoše nošeni do gradskih bolnica, nalazeći spas i život. U povratku na istim plećima hiljade metaka, granata, oružja i oruđa, bjehoše nošeni do prvih linija.
I kad prve linije padoše Grušča, hvala Bogu, osta naša, da utočište i sigurnost pruži, da se presaberemo i odlučno pred dušmane stanemo.
Na linijama, u odbranama i probojima, u porazima i pobjedama ratovale su gazije i ginuli sinovi Grušče: MACIĆ (HALIL) ADEM 1968-1992, MACIĆ (HIMZO) HADŽIJA 1969-1992, HALILOVIĆ (MUHAREM) MUSTAFA 1972-1993, MACIĆ (BAJRO) HALIL 1964-1994, HEJUB (AVDO) MUHO 1972-1995, HEJUB (AVDO) MUSTAFA 1970-1995.
Ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog sebe, dođi, svrati, obiđi, spomenu se prikuči i dovu prouči…
