Impresivan je niz slikara, bosanskih pravoslavaca, koji su u svojim radovima opisivali bošnjačko materijalno nasljeđe i folklor. Među njima su bili: Lazar Drljača, Savo Popović Ivanov, Mica Todorović, Đoko Mazalić, Špiro Bocarić, Atanasije Popović, Adela Behr-Vukić, Todor Janković, Branko Šotra, Todor Švrakić, Branko Radulović, Vojislav Hadžidamjanović. Neki su imali samo pojedinačne istupe, dok je većina izrađivala čitave cikluse na kojima se najviše nalazila arhitektura, poput džamija, mostova i mahala, ali je tu bilo i predstava iz svakodnevnog života muslimana, njihovih običaja i nošnje.
Svi ti likovni pogledi nisu bili samo pogledi sa strane, već istinski i veoma nadahnuti pokušaji da se, često na veoma poetski način, dočara duhovnost bošnjačkog čovjeka i da se sami objekti, poput džamija, referišu kao nulte tačke bošnjačkog identiteta. Oslikavajući bošnjačke gradove, a koji su u principu pripadali svima, oni su oslikavali i kulturu u kojoj su i sami rasli i koja je obogatila i njih same. Upravo se na takvim principima stvorila matrica bosanskog slikarstva, otvorenog prema drugome, ali ne toliko drugačijem, pa je ta famozna zajednička tema definisala umjetničku scenu BiH u periodu do Drugog svjetskog rata.
Stari most kao likovna tema
Jedan od velikih hroničara Hercegovine bio je Lazar Drljača. Rođen u Buševićima kod Bosanske Krupe 1881. godine. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, a kasnije se usavršavao u Parizu. Kasnije se vratio u Bosnu, a samostalno je izlagao u Mostaru i Sarajevu. Umro je u Konjicu 1970. godine. Drljača se smatra jednim od naših najvećih pejzažista. Njegova paleta veoma je intenzivna i u svoje pejzaže je unosio i dozu ekspresije. Pejzaž je za njega bio projekcija duha, dinamičan sukob različitih sila, pa je kao motiv često uzimao široke vizure planinskih masiva kod kojih je upravo takvo raspoloženje moglo doći do izražaja.
Bio je i odličan akvarelista, a ta mu je tehnika omogućavala veoma slobodan pristup motivu. U svom ukupnom opusu nije zaobišao ni gradske vedute, a posebno mu je Mostar bio inspirativan, i pogotovo Stari most. Postoji čitava serija radova na kojima je ovjekovječio ovaj simbol naše arhitekture. Slikao ga je iz različitih uglova, i u različito doba dana, pokušavajući dati temeljitu studiju ovog spomenika, ostavivši jedan od najznačajnijih ciklusa Starog mosta u našem slikarstvu. Osim ovoga, slikao je i Konjički stari most, kao i staru arhitekturu Jajca.
Starobosanski motivi
Ipak, dvije slike jako su interesantne u kontekstu naše teme. Ako bismo birali pet najznačajnijih slika bosanskog slikarstva, onda bi jedna od njih bila Tri konjanika – Motiv iz Bosne iz 1913. godine, koju je Drljača naslikao dok je boravio u Parizu. To je njegov rani, ali veoma zreo rad, na kojem su prikazana tri konjanika na nekom bosanskom putu, dok se u daljini primjećuju munare na džamijama. Ljudi na slici nose turbane i starinsku odjeću, pa je i kompletna scena zamišljena kao da se odvija u osmanskom periodu Bosne. Iako se primjećuje miran hod konja, scena je dinamična i na fascinantan način odražavan duh jednog vremena. Tome pogotovo doprinosi „uzavrelo“ nebo koje je Drljača maestralno izveo širokim i intenzivnim potezima. Po svemu, ovaj rad pripada historijskom romantičarskom slikarstvu kojem su dodane komponente modernog slikarskog izraza. Vrlo moguće da je inspiraciju za ovaj rad Lazar Drljača našao na zidovima nekog pariškog muzeja, ali i na ulicama grada, gdje je bio pod dojmom, kako jake tradicije i epske tematike francuskog slikarstva, s jedne strane, tako i novih slikarskih postupaka i moderne, koja je baš u vrijeme nastanka ovog rada bila na svom vrhuncu. Slika ostavlja izvanredan dojam na posmatrača budeći maštu o nekim starim vremenima i bez sumnje je remek-djelo Lazara Drljače kao i važan primjer bosanskog slikarskog koda.
Njegova druga slika, koja na prelijep način oslikava atmosferu bošnjačke mahale i arhitekture jeste ulje na platnu pod nazivom Sa ulice bosanskog grada. Predstavljena je stara mahala, koja može biti u bilo kojem našem gradu, i ulica u kojoj se s obiju strana ističu bosanske kuće s karakterističnim doksatima, izrađena je u svijetlim tonovima i veoma bogatim koloritom. Pa iako nam se sjena s desne strane čini velikim kontrastom, ona je urađena u ljubičastim tonovima, što govori da je Drljača u vrijeme slikanja bio pod utjecajem impresionističkih shvatanja u rješavanju sličnih likovnih problema. To svakako ukazuje i na rani, onaj pariški period, ili malo poslije toga, kada bi trebali datirati ovu sliku. Da bi u potpunosti uklopio sve elemente i da bi scena oslikavanja starog bosanskog grada bila cjelovita, u drugom planu vidimo munaru, a na ulici dva lika, u prednjem planu osobu u tradicionalnoj odjeći s turbanom i dugom bradom, a u pozadini siluetu žene sa zarom. Kompletna scena je komponovana na način da oživi jednu tradiciju i ljepotu stare bosanske ulice sa svim njenim elementima. Slika kao da je ciljano urađena da svjedoči jednom vremenu koje danas u Bosni prepoznajemo samo u tragovima.
