Zuko Džumhur je bio putopisac, slikar i karikaturista, nenadmašiv i neponovljiv, čovjek kojem je cijeli svijet bio domovina, a ljudski rod porodica. Rođen je 24. septembra 1920. godine u Konjicu.
Rijetko se u jednom čovjeku susretnu svestran umjetnik i istančan hedonist kakav je bio Zuko Džumhur, s čijom je pojavom ovdašnja putopisna književnost dobila i danas neprevaziđenog autora. Porijeklo mu je iz stare ugledne ulemanske porodice.
Dijelom se školovao u Beogradu, gdje je njegov otac radio kao imam, studij prava nastavlja u Sarajevu, ali vremenom svoje mjesto ipak pronalazi na Likovnoj akademiji u Beogradu, čime počinje njegov put karikaturiste, da bi vremenom sarađivao u Ježu, Borbi, Vetrenjači, Politici, Oslobođenju.
Objavio je više od 10 000 karikatura, pisao je scenarije za nekoliko igranih filmova, bavio se i scenografijom, a okušao je se i kao voditelj televizijske emisije Hodoljublje, u kojoj je govorio o mjestima koja je pohodio.
Dio ovih emisija je sniman u domovini Bosni, a dio u drugim državama, ali razlike u intenzitetu i doživljaju nije bilo, bez obzira da li govorio o Vrelu Bosne ili pak o Andaluziji, koncetracija osjećaja i životopisnosti je bila iznimna, a Zuko je kreirao iluziju kao da je na svakom mjestu bio domaći i oduvijek, iskazujući neizmjernu strast i ljubav.
‘Nekrolog jednoj čaršiji’
„Samo se sllike dugo pamte a riječi već sutradan promijene svoj red.“
Zukina najslavnija knjiga je ‘Nekrolog jednoj čaršiji’, putopis, a ujedno i oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća Bosnom vladala, za sobom ostavivši brojne tragove. Knjiga predstavlja zbirku kratkih reportaža i priča, u kojima pisac slikovito i maštovito opisuje svoje putovanje, a svaka od priča ima specifičan završetak. Zuko je ovom knjigom pomaknuo granice bosanskohercegovačkog putopisa i postavio nove standarde pisanja.
Predgovor za navedeno djelo mu je napisao Ivo Andrić, samo tad i nikada poslije nekome nije napisao predgovor. Zuko je bio gospodin i pametan pisac, stoga ga i sam Andrić u predgovoru hvali. Niko prije Džumhura nije tako slikovito opisivao putovanje, a čitajući ovaj putopis, čitalac može tačno razumjeti kako se autor osjećao u datim trenucima. Pisac isprepliće povijest i sadašnjost, naglašavajući upečatljive detalje.
In memoriam
Momo Kapor je o njemu kazao: „Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživio.“
Zuko je putovao svijetom, zapisivao i pričao. Govorio je lagano, svima razumljivim jezikom, jezikom o prirodi, geografiji, historiji. Bio je rado viđen u svim društvenim slojevima. Stoga, ljudi iz njegovog Konjica znaju kazati kako je bio izuzetan čovjek, hodoljubac historijskih prostranstava, jedan na dunjaluku. Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj, nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost, i bio tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju. Zuko je bio sav od pripadanja. Ovaj svijet je napustio novembra 1989. godine, ali sjećanje na Zuku, neponovljivog esteta i velemajstora tople riječi, živi i živjet će.
