Genocid u Srebrenici je najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a novo poglavlje u priči o njegovoj svireposti je otkriće posmrtnih ostataka kostiju zazidanih u fontani u dvorištu kuće u Brčkom, gdje su ukopani 2012. godine.
U srijedu 20. septembra na području Brčko distrikta izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka žrtve, navjerovatnije ubijene tokom genocida u Srebrenici. Institut za nestale osobe je na osnovu izjave svjedoka i precizne informacije o lokaciji gdje se nalaze posmrtni ostaci izvršio ekshumaciju u dvorišti porodične kuće N. M.
“Prilikom ekshumacije posmrtni ostaci su pronađeni ispod fontane, a prema informacijama Instituta za nestale osobe pretpostavka je da se radi o posmrtnim ostacima žrtve genocida počinjenog u Srebrenici.
Posmrtni ostaci su najvjerovatnije doneseni neposredno nakon rata, odnosno 1997. godine, 2012. godine su sakriveni u dvorišti, odnosno zakopani, a preko njih je izgrađena fontana. Do tih ostataka se ne bi došlo da nije bilo svjedoka koji je otkrio tačnu lokaciju”, kazala je Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe.
Kako nezvanično saznajemo posmrtne ostatke je sakrio upravo N. M. iz Brčkog, a u ovom predmetu je otvorena istraga državnog tužilaštva.
N.M. je posmrtne ostatke prema navodima koristio za proučavanje, a upravo on ih je donio neposredno nakon završetka rata. Također. čovjek u čijem dvorištu su pronađene zazidane kosti je navodno napustio teritoriju Bosne i Hercegovine.
O zločinima tokom rata u Bosni i Hercegovini postoje brojni dokazi i priče koje je teško i pojmiti, ali slučaj iz Brčkog podvlači još jednu crtu dokaza o iskonski fašističkoj osnovi zločina počinjenih protiv Bošnjaka, te iako su ubistva izvršena prije 28 godina, zločin se još uvijek provodi.
Dehumanizacija koja traje
Naime, u ovom slučaju se ne radi o negiranju genocida i zločina, nego svijesti o tome da se zločin dogodio i da u tome nema ništa loše. Dok je za razumno ljudsko biće nepojmljivo da u svome dvorištu gdje se svakodnevno provodi vrijeme, u temelju fontane za koje dobija komplimente od prijatelja, krije ljudske ostatke, to je moguće za moralno nakaradnu osobu. Ovakvo ponašanje je jedino moguće objasniti doktrinom dehumanizacije koja je osmišljena u nacističkoj Njemačkoj i zahvaljujući kojoj je žrtvama oduzet ljudski identitet.
U ovom slučaju Bošnjaku koji je prvo ubijen u genocidu, a zatim iskopan, odvezen u Brčko gdje je služio za proučavanje, a onda ponovo zakopan u temelje sa namjerom da nikad ne bude pronađen je u očima onih koji su to uradili oduzet status ljudskog bića. Kao što za naciste Jevreji i Romi nisu predstavljali bilo šta vrijedno, tako za onoga ko je u fontanu uzidao posmrtne ostatke žrtve Bošnjaci nisu bili ljudska priča.
Zaglušujuća tišina
Posebno je nakon svega zaglušujuća tišina koja je došla od vlasti entiteta Republika Srpska. Kao nikad u ovom slučaju je bilo neophodno da nositelji javnih funkcija javno osude ovaj zločin nakon zločina i da pozovu sve koji su upoznati da otkriju gdje se nalaze posmrtni ostaci još hiljada ubijenih Bošnjaka.
Iako zaglušujuća tišina ne bi trebalo da iznenadi bilo koga u entitetu gdje je negiranje genocida pravilo, a predsjednik Milorad Dodik dan nakon ovog otkrića kometarišući visokog predstavnika kaže “Kakav Memorijalni centar, neka ga nosi sa sobom”. Iz ove izjave bi se moglo zaključiti da predsjedniku entiteta RS smetaju i mezari Bošnjaka žrtava genocida, a želju sa premještanjem tijela su ranije vlasti RS-a već ostvarile prilikom iskopavanja sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica.
Doktrina dehumanizacije je potekla iz Njemačke, a objeručke prihvaćena od onih koji su počinili genocid i onda ga kroz skrivanje posmrtnih ostataka i negiranje nastavili provoditi tu veza sa Njemačkom prestaje jer je njemački odnos prema zločinima jasan.
Za kraj postoji i jasna razlika zašto se Njemačka suočila sa zločinima, a u Bosni i Hercegovini kroz skrivanje posmrtnih ostataka zločin još uvijek traje.
Nakon što su 1945. godine savezničke trupe oslobodile logore u kojima je nacistička Njemačka držala i ubijala Jevreje, Rome i druge kojima je bila namijenjena smrt, su u želji da njemački narod suoče sa zločinima, stanovnicima okolnih gradova prikazivan je film o zločinima te je u nekim mjestima stanovništvo prisiljeno da ponovno pokapaju mrtve zarobljenike koncentracijskih logora i žrtve pogubljenja ili da prolaze pokraj hiljada tijela mrtvih zatočenika kako bi shvatili što nacistički režim je učinio.
Ovakav proces je trebao da osigura između ostalog i da niko više i ne pomisli da negira zločine, ali i da se svi suoče sa vlastitom savješću.
