Onaj koji ovo bilježi zadesio se ispred kabineta načelnika Općine Konjic Emira Bubala kad je na sto sekretarice Emire čova ovdašnji stavio jabuku. Ne zatekavši načelnika u uredu, reče: „Ovo ćeš mi dati načelniku zato što nas je izvadio iz vode. Bili smo potopljeni, sad nam barem usta vire“.
Darovalac jabuke je Edhem-Edo Kurtić iz Ribića, sela koje samo što nije zagazilo u Jablaničko jezero. Selo su iz blagorodne doline Neretve u brda protjerali projektanti „Hidroelektrane“, načinivši od radinih, imućnih ljudi gotovo bezemljaše, proletere. Zamalo pa pola stoljeća žitelji naselja usidrenih uz jezero, naročito onih s desne strane jezera a i ovi nadomak magistrale M-17, nisu imali haira od „fabrike struje“. Čak su, naprimjer, Lisičani struju dobili među posljednjima.
Žiteljima Ribića tek nedavno je jače „prosvijetlilo“ kad je počela izgradnja trase puta oko rukavca Jablaničkog jezera, u dužini od jednog kilometra. I još će dionica biti asfaltirana. A onda će i vikendaši, ribari krenuti u „zaposjedanje“ Ribića. Eto zašto je Edo Kurtić podario načelniku jabuku.
„Od pedeset i neke godine ja sam uobičajio da načelnicima svratim na barem mrven eglena. Nikakve zamolbe, žalbe, samo da ih, kao čelnike, pozdravim. Sa ovim načelnikom već sam imao nekoliko sretanja. Dosad sam se susreo sa sijaset načelnika, a samo me jedan ne htjede primiti. Ali, valjda je imao prečega posla nego da od mene primi jabuku zahvalnosti“ – kazuje Edo Kurtić, bivši graditelj puteva, sadašnji umirovljenik iz sela Ribići.
(Preneseno iz „Dnevnog avaza“, 18. 1. 1999.)
