Kad su ratne okolnosti porodicu Ćosić iz okoline Vlasenice odvele u Njemačku, nije se dalo naslutiti da će Elvira, rođena u Njemačkoj, svoj životni put pun dobrote započeti u Konjicu, gradu koji danas zove svojim. Po povratku iz Njemačke s roditeljima, tada sramežljiva šestogodišnja djevojčica našla se u sredini u kojoj nije najbolje razumjela jezik, nije imala prijatelje ni širu porodicu i u kojoj se, prisjeća se, osjećala potpuno izgubljeno.
Sve što je Elvira danas oblikovalo se od trenutka kada je kao šestogodišnjakinja posjetila Centar za prava djeteta. Ples, slikanje i druge aktivnosti u Centru uskoro su postale njene velike strasti, a tete uz koje je odrastala postale su uzori prema kojima je kasnije u životu sebi postavljala ciljeve. Kada je odrasla, nastavila je volontirati u centru sve do odlaska na fakultet.
“One su prepoznale da sam ja ustvari kreativna, što nije bilo lako, jer sam kao dijete bila jako zatvorena. Tada mi je najveći izazov predstavljao bosanski jezik kojeg sam slabo govorila, ali tu u Centru sam po prvi puta osjetila sigurnost i razumijevanje. Inače, u društvu sam uvijek nekako stajala po strani, usamljena, a tako mi je malo falilo da se uključim. Tete su odigrale jako važnu ulogu u mom odrastanju, jer su vjerovale u mene i podsticale me da idem naprijed kada osjetim nesigurnost. Bio je to moj dom sve do kraja srednje škole, kada sam otišla na studij u Sarajevo”, objašnjava Elvira.
Kako je ustvari Elvira oduvijek željela biti jedna od tih teta, i raditi za druge upravo ono što su one uradile za nju, poklanjanje vremena svojoj zajednici i njenim najranjivijim kategorijama stanovništva za Elviru je bio logičan korak. Volontiranje je postalo njen život.
Elviru je životni put kasnije odveo na Akademiju likovnih umjetnosti gdje je diplomirala na Odsjeku za produkt dizajn, pa iako je danas zaposlena mlada žena, koja profesionalno djeluje u oblasti industrijskog dizajna i umjetnosti, njen život u Sarajevu nisu omele životne obaveze – volontiranje je i dalje veliki dio njenog života.
“Ove godine se završilo jedno predivno druženje, gdje sam u okviru jednog projekta bila mentorica predivnoj devetogodišnjoj djevojčici, koja je ujedno postala draga i divna prijateljica. Kliknule smo na prvu kad smo se upoznale u Centru za socijalni rad, a tokom naših druženja smo često gubile pojam o vremenu i skoro nikada nismo htjele da se rastanemo. Pošto je bila intolerantna na laktozu, a ja sam inače veganka, dosta smo učile o drugačijim načinima ishrane, pripremale hranu, posjećivale neka mjesta gdje imaju malo drugačija jela”, objašnjava Elvira i dodaje da je možda imala jedinstvenu priliku konačno biti “teta” s početka svoje volonterske priče. Sretna je i jer je na ovaj način sebi nadomjestila neke stvari koje su joj nedostajale u djetinjstvu i tvrdi da ju je volonterizam na neki način izliječio i pomogao joj prevazići neke lične traume.
Pronašla se u volontiranju i to je ono što je motiviše i gura kroz život. Iako Konjic nije njen rodni grad, ipak ga osjeća svojim jer je tu napravila svoje prve volonterske korake, grad koji ju je pripremio za život bilo gdje i koji joj je pomogao postaviti kvalitetne životne temelje: “Zbog toga mi je lako raditi na bilo čemu. Vodim se tim vrijednostima kroz život i težim to prenijeti i na druge, kako bi skupa koračali zajedničkim putem dobročinstva. Svi mi imamo neki talent i ja smatram da smo ga dužni dijeliti sa svijetom i zbog toga smo tu na planeti. Filantropija je na prvu za mene velika riječ, zalogaj koji teško mogu progutati kad pomislim na sebe. Ali, s obzirom na to da su filantropi osobe koje neiscrpno i bezuvjetno poklanjaju i dijele sebe i svoje vještine sa svijetom, jasno je da je i naša zemlja puna filantropa, koji u tišini djeluju i čine svijet ljepšim mjestom za sve nas!”
Ljudi filantropskog srca dio su naših zajednica, a njihova dobra djela dio mnogih života koje su oplemenili. Često pod velom skromnosti, nesebično daruju svoje vrijeme, znanja i novac zajednici koju vole. Potvrda su tome da filantropija živi u našim gradovima, a vrijednosti koje žive oda društvu kakvo bi i naše moglo biti. Upravo zbog toga, od velike je važnosti u vremenu općeg nepovjerenja i beznađa istaknuti ovakve pojedince i zahvaliti im se što uprkos svemu i iznad svega vole ljude i vjeruju u bolje sutra. Serijal priča o Ljudima filantropskog srca, Fondacija tuzlanske zajednice donosi s ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije kulture darivanja i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora. Aktivnost se realizuje uz podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID, u okviru programa Snaga lokalnog.
