Deveta i posljednja tema moje knjige: Između dva zla & Između Scile i Haribde govori o borbi za sticanjem materijalnog bogatstva i nestvarne političke moći pojedinaca. Onih pojedinaca koji svakodnevno prijete ratom i nasiljem, onih čija djeca u bilo kojoj vrsti nasilja neće učestvovati, ali oni su spremni da nečiju drugu djecu postave na krovove sa snajpetima.Ovdje se mogu prepoznati oni koji govore o generalnim probama !!!
Zato ova knjiga jeste štivo koje se treba čitati i naučiti da pratiš one koji prijete. To je način da budeš budan i da te ne uhvate na spavanju.
9. CILJ JE OSTVAREN – DOBILI SU MOĆ I PRIVILEGIJE
Između stvaranja bogatstva i njegova karaktera postoji prirodna veza. Materijalno bogatstvo je izgrađeno na temeljima morala, na poštivanju pravila zakona, vjere, discipline, ugovora, štednje, lične cjelovitosti i radne etike. (Jack Kemp, američki političar)
Čovjek je biće koje teži materijalnom bogatstvu i to bi bilo sasvim normalno, da u toj težnji ne zaboravlja i ne zapostavlja svoje duhovno bogatstvo i duhovni profit. Kako su stvarana materijalna bogatstva pojedinih vjerskih zajednica? Da li su poštovana pravila zakona, vjere, etike, morala, ili na patnjama siromašnih ljudi i na činjenju ili podržavanju zločina?! Sigurno da su stvarana na egoizmu i pohlepi, a oni su postali standard ponašanja na koji su ljudi već odavno navikli. Duhovni profit i duhovnu dobit ističu verbalno, za njih se Bogu mole, a u praksi vode utrku za novcem i materijalnom zaradom. Poticanje na duhovnost je obaveza vjerskih lica.
U tom poslu koriste se citati iz Kur'ana i Biblije, a taj poticaj čini se veoma kratko ostaje u ušima onih kojima je poticaj upućen, kao i onih koji taj poticaj čine. Stvoriti društvo “srednje zajednice”, tj. da se uspostavi ravnoteža između materijalnoga i duhovnog, veoma je teško, ali je itekako potrebno. Analizirajući materijalni položaj vjerskih zajednica, uočit ćemo da su one prolazile kroz različite epohe i s različitim mogućnostima svoga materijalnog obezbjeđenja. Kroz nekoliko primjera vidjet ćemo kako su pojedine vjerske zajednice, kroz različita državna i društvena uređenja, sticale materijalnu dobit i koliko im je u tome pomogla država.
Materijalna dobit SPC-a još u doba kraljevine Srbije, u kojoj je pravoslavlje bilo zvanična državna religija, bila je uređena zakonom: vjeronauka je bila obavezna u školama, državni praznici bili su obilježavani crkvenim obredima, sve vjerske službe plaćala je država kao i vjerske službenike. Ovakav “stimulativni idealno-tipski obrazac” bio je sve do kraja
1. svjetskog rata, kada se položaj SPC-a za jednu nijansu mijenja na njenu štetu. SPC će i dalje imati afirmativnu i povlaštenu ulogu u društvu, što će uticati i na njen materijalni položaj.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Crkvu je stavila u okvire državnih zakona, u kojima je ministar vjere imao zakonsko ovlaštenje da vrši svu upravnu vlast u vrhovnoj instanci.
Crkvena imovina, njene zadužbine i fondovi bile su pod nadzorom države, koja je sebi zadržavala pravo da vrši eksproprijaciju crkvene imovine. Bez obzira na ovakva zakonska rješenja u materijalnom pogledu, država je Crkvi izlazila ususret: određena joj je stalna materijalna pomoć, bila je oslobođena plaćanja poštanskih taksi, oslobođena je, tzv. patrijaršijskog prireza na državljane pravoslavne vjere, što govori da je Crkva imala povlašten položaj. Koristeći svoj povlašteni položaj u kraljevini Jugoslaviji, SPC je uspjela spriječiti da ostale vjerske zajednice steknu zakonske povlastice koje je ona imala. To se najbolje vidi na spriječavanju konkordata s Vatikanom i zakonsko reguliranje Katoličke crkve. Konkordat je spriječen velikim crkvenim demonstracijama poznatim kao krvave litije.
Islamska zajednica ili “muhamedanska vjera”, kako su je nazivali u vrijeme kraljevine Jugoslavije, bila je u posebno teškom položaju, jer je država nastojala da je onesposobi kako u materijalnom, tako i u organizacionom i duhovnom pogledu. U socijalističkoj Jugoslaviji odnos države prema vjerskim zajednicama bio je prilično izjednačen. Država je bila potpuno sekularna, odvojena vjera od države, što je znatno uticalo na materijalni položaj vjerskih zajednica. Ovakav odnos posebno je teško padao onim vjerskim zajednicama, koje su prethodnih decenija živjele povlašteno i bile materijalno obezbijeđene. To se može smatrati glavnim razlogom zbog čega su komunizam i socijalizam smatrali svojim “prirodnim” neprijateljem.
Država je kroz razne zakone oduzimala viškove materijalnih dobara koji su pripadali vjerskim zajednicama, kao što su zemljišna i šumska bogatstva, različite vrste građevinskih objekata i iste stavljala u službu države. Tako je država rizikovala da protiv sebe okrene vjerske zajednice. Međutim, zbog ukupnih odnosa u državi i svijetu nakon završetka 2. svjetskog rata, to se nije moglo dogoditi. Tokom vremena država će postepeno popuštati i otopljavati odnose s vjerskim zajednicama, što će vjerske zajednice iskoristiti i započeti svoje organizovanje za vrijeme koje dolazi.
U uslovima nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nezavisnih država Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, vjerske zajednice imat će izuzetno povlašten položaj, a što će posebno imati uticaja na njihov materijalni položaj. U svim državama ponovo je vraćena vjeronauka u škole, odnos s državom regulisan je zakonom, država osigurava finansijsku podršku, oslobađa ih plaćanja poreza i carina.
Položaj SPC-a regulisan je zakonom države Srbije, dok je položaj Katoličke crkve regulisan međudržavnim sporazumom Hrvatske i Vatikana, odnosno Svete stolice. Prema Vatikanskom ugovoru država Hrvatska je obavezna da obezbijedi oko 300 miliona kuna za plate i mirovinsko osiguranje svećenika, oko 230 miliona kuna za vjeronauku, zatim oko 60 miliona kuna za zaštitu kulturnog dobra i oko 115 miliona kuna za vojni ordinarijat. Također, predviđena je naknada na imovinu koju je Jugoslavija oduzela Katoličkoj crkvi.
Novčana sredstva prema Katoličkoj crkvi dužni su izdvojiti općine i županije, te finansirati crkvene svečanosti, hodočašća, popravke objekata, a kad se sve procijeni, Katolička crkva dobiva preko jednu milijardu kuna iz državnog budžeta. Također, bitno je napomenuti da Katolička crkva uopće ne plaća poreze, ne oporezuju se plate, ne plaća se porez na dobit s vjenčanja, pogreba, krštenja, a uz to je oslobođena i carine na uvezenu robu koja služi za mise. Kada je riječ o imovini koju je posjedovala Katolička crkva, a koju je oduzela Jugoslavija, vraćeno je mnogo toga: veliki zemljišni posjedi, građevinski objekti, a tamo gdje su zemljište ili objekti mijenjali vlasnike, vode se sudski sporovi o novčanoj naknadi. Mnoge objekte koristi u turističke svrhe, neki su prenamijenjeni u ljetovališta u cilju promovisanja vjerskog turizma. Prema tome, Katolička crkva je izuzetno bogata i ona bi se žestoko protivila svakoj novoj odluci o eventualnoj promjeni o načinu finansiranja.
SPC nakon raspada Jugoslavije ponovo je doživjela da u Srbiji dobije poseban status, onakav kao što je imala stotinu godina ranije. Za finansiranje SPC-a država Srbija osigurava znatna novčana sredstva koja su propisana zakonom. Država osigurava novac za izgradnju Hrama svetog Save i to na taj način što svaki građanin Srbije, bez razlike na vjeru, 45 dana u toku godine mora plaćati posebne PTT-e usluge, čime se pribavi velika količina novca za Crkvu. SPC ne plaća poreze, a iz budžeta se plaćaju socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika. Crkvi je vraćeno više od 70% imovine koja je bila oduzeta u vrijeme Jugoslavije.
Crkva je tako postala vlasnik stotina hektara obradive zemlje i šume, vlasnik je velikog broja stanova, lokala i drugih objekata lociranih po centrima gradova. Određeni broj osoba koji rukovode Crkvom, raspolažu velikom imovinom, pogotovu što nema nikakve finansijske kontrole i što ona ne plaća poreze. Pravoslavna crkva je kroz restituciju postala značajan veleposjednik, mada po obrtu i poduzetničkoj moći još uvijek ne može da se nosi sa ozbiljnim ekonomskim gigantima u Srbiji.
Jednom ovako kratkom analizom o materijalnom položaju Katoličke i Pravoslavne crkve, dolazimo do zaključka da su veoma privilegovane i izuzetno bogate. Stoga se ne treba čuditi što su u toku raspada Jugosalavije i u toku ratova 90-ih godina, bile veoma aktivne, ponekad su predvodile politička zbivanja, što se posebno odnosi na SPC. Ipak, vjerske zajednice su morale voditi računa o svojoj odgovornosti i to ne samo onoj pravne prirode, nego i odgovornosti koja se ticala morala, običaja i etike.
Islamska zajednica je posebna priča ili priča o nastavku vijekovne diskriminacije. Kao što je već rečeno, ona je u doba kraljevine Jugoslavije imala izuzetno težek položaj, dok je u doba socijalističke Jugoslavije odnos države prema vjerskim zajednicama bio prilično izjednačen. Raspadom Jugoslavije i obnovom državnosti BiH bilo je za očekivati da vjerske zajednice potpišu ugovor sa državom Bosnom i Hercegovinom.
Država je potpisala ugovore s Katoličkom crkvom 2006. godine, a s Pravoslavnom crkvom 2007. godine. Islamska zajednica je 2009. godine predala Predsjedništvu Bosne i Hercegovine inicijativu za potpisivanje sličnog ugovora, kao što je slučaj s Katoličkom i Pravoslavnom crkvom. Međutim, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga i srpskog naroda Dragan Čović i Mladen Ivanić, nisu bili saglasni i ne žele da se taj ugovor potpiše. Ovim činom Islamska zajednica stavlja se u diskriminirajući položaj, što muslimane dovodi u poziciju da i dalje budu siročad u svojoj zemlji. Njeno finansiranje odvija se isključivo kroz donacije i plaćanje članarine od strane džematlija, stoga nije moguće doći do približno sigurnih materijalnih sredstava sa kojima ona raspolaže. BiH i njenim muslimanima i dalje se nameću tutori, koji umjesto da zagovaraju izgradnju zajedničkoga bosanskohercegovačkog identiteta i da se razvija princip poštovanja različitosti, muslimanima se ne poštuju evropske pluralnosti i civilizacijske vrijednosti.
Umjesto da Bosna i Hercegovina i muslimani u njoj, budu vezivno tkivo za Srbiju i Hrvatsku i Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, oni svjesno narušavaju prirodne zakone, razvijaju uvjerenja koja su bez prirodnog karaktera i koja ne postoje kao prirodna veza u životu jedne ljudske zajednice.
Svoje pričanje o našoj Bosni i Hercegovini, o njenom vjekovnom putovanju na kojem traži suživot sa onima koji u njoj žive, nudeći im svoju nesebičnu dobrotu i razumijevanje, kao i oprost za zla koja su joj nanosili, a i danas joj rane otvaraju, završio bih rečenicom:
Dok Willy Brandt nije kleknuo na koljena, Njemačka nije mogla ustati.
Ova rečenica je putokaz Srbiji i Hrvatskoj, putokaz vjerskim i političkim vođama da konačno smognu snage, da priznaju zločine koje su počinili pojedinci: vojne i političke vođe i da zatraže oprost.
Zato i dalje ostaje pitanje: Kada će Srbija i Hrvatska smoći snage da učine nešto slično?
