Koji su korijeni nasilja i kako se tumače psihološki aspekti ostajanja žena u nasilnom odnosu?
Jednom sam prijavila nasilje u porodici. Lik u zgradi je premlaćivao ženu i iako su i ostali stanari to čuli, niko osim mene nije reagovao. Valjda su smatrali da to nije njihova stvar, sve dok se u zgradi nije pojavila nova stanarka, studentica. Ne sjećam se više svih detalja, ali znam da sam se tada pokajala što sam to uradila jer je efekat bio potpuno suprotan očekivanom. Prvo su policajci bili neprijatni prema meni dok sam davala izjavu, kao da sam ja bila ta koja je počinila zločin, zatim sam primijetila da me komšije komentiraju i upiru prstom u mene kao da sam učinila nešto nedopušteno. U jednom trenutku mi je palo na pamet da bi mi se nasilnik mogao osvetiti pa sam se počela osvrtati i žuriti do stana. Ali najgore je bilo kad me zaustavila sama žena, ta ista koju sam poželjela spasiti, i neprijateljski mi rekla da se nisam trebala miješati u nešto što nije moja stvar. Od šoka nisam znala šta bih joj odgovorila i to me toliko povrijedilo da sam u trenutku pomislila da joj batine i trebaju kada je tako glupa, požalivši što sam išta uradila. Ubrzo sam se preselila u drugi stan, ali sjećanje na događaj me dugo pratilo.
Zašto žene trpe?
Od ovog je prošlo puno godina i u međuvremenu sam ženi oprostila. Shvatila sam da je stvar mnogo kompleksnija nego što mi se činilo tada na početku dvadesetih. Žena nije bila ”glupa”, nego nije znala ni mogla drugačije. Zadnji slučaj femicida koji se desio u Gradačcu rezultirao je ozbiljnijom pričom o nasilju nad ženama nego ikada do sada i drago mi je zbog toga, ali predstoji nam još dug put do potpunog razumijevanja. Prije nego što neka žena do kraja osvijesti situaciju u kojoj se našla i odluči da pozove policiju, potrebno je da samoj sebi prizna mnoge druge stvari.
Psihološki aspekti ostajanja u nasilnom odnosu se tumače:
Greškama u mišljenju – zbog manipulacije kojoj su izložene, žene se osjećaju zbunjeno i preispituju sopstveno mišljenje. Prati ih osjećaj krivice i vjeruju da su na neki način zaslužile batine, nešto su krivo uradile pa su ih prouzrokovale. Nekada umanjuju psihičko i emotivno zlostavljanje i ako nema fizičkog nasilja, vjeruju da nemaju razloga da se žale.
Nadom da će se promijeniti – ovo je veoma bitno jer se većina žena ne zaljubi u nasilnika i on tek vremenom pokaže svoje drugo lice. Na početku se radilo o muškarcu koji ju je zbog nečega privukao i za kojeg je vezala svoj ideal braka i zajedništva. Zbog kognitivnih distorzija promjenu u njegovom ponašanju gleda kao sopstvenu grešku i vjeruje da će nasilje prestati ako više ne griješi i nastoji da se ponaša kako on želi. Ovo je utoliko prisutnije što nasilnici često smjenjuju ponašanje nasilja s izljevima nježnosti i pokajanja.
Strahom – veoma moćna emocija kojoj se teško oduprijeti. U nama proizvodi jedan od tri mehanizma suočavanja: bijeg, borbu ili paralizu i zbog nje žene često nisu u stanju ništa da urade, osjećaju se bespomoćno, ne mogu da se bore ili pobjegnu. Često se ne boje samo za sebe jer nasilnici prijete da će povrijediti djecu ili druge članove njihove porodice, čime ih ucjenjuju i drže pod kontrolom. Statistike pokazuju da veliki broj žena nastrada kada odluči da napusti partnera što ukazuje na potpunu racionalnost straha – ženu nema ko da zaštiti. Nizama iz Gradačca i mnoge druge žene su ubijene upravo kada su se odvažile da odu.
Manjkom samopouzdanja – zbog stalne mentalne manipulacije i gaslightinga kojoj su izložene, žene stvarno vjeruju da nisu vrijedne i da zaslužuju to što im se dešava. Opetovano nasilje kojem su izložene i nemogućnost da mu se odupru i sami po sebi narušavaju sliku koju imaju o sebi i utječe na samopouzdanje. Žene koje godinama slušaju uvrede, ponižavanje i potcjenjivanje u jednom momentu života stvarno povjeruju da su nesposobne za samostalan život, da ih niko drugi ne bi htio i da im je nasilnik neophodan za život.
Djecom – mnoge žene vjeruju da ostaju u nasilnom braku zbog djece jer im je navodno bolje u braku s oba roditelja nego s rastavljenim roditeljima. Nekada ostaju jer se i boje da ih ostave same s njima pa ih svojim prisustvom štite.
Finansijskim razlozima – kontrola novcem predstavlja jedan od najpopularnijih načina patrijarhalno-kapitalističke kontrole nad ljudima, u ovom slučaju muškarca nad ženom. Nasilnici često svjesno žene dovedu u stanje potpune ekonomske ovisnosti da pomisle da neće preživjeti ako ih napuste. Pa i ako imaju posao i sopstvenu platu, nekada nisu u stanju da ga održe ili raspolažu novcem jer im nasilnici to ne dopuštaju.
Šta će ljudi reći – veoma bitan razlog, ako ne i najbitniji u našem tradicijsko-malograđanskom mentalitetu. Žene smatraju da ne smiju da naruše sliku koju imaju o svom braku i nastoje da održe sliku sretne porodice. Često su odgojene u uvjerenju da se nasilje u braku podrazumijeva i da je njihovo da trpe. Ne osjećaju se spremno da se izbore sa pritiskom okoline ako odluče da odu i dešava se da nemaju podršku ni najbližih članova porodice jer se ovo ”šta će ljudi reći” smatra bitnijim od njihove vlastite dobrobiti. Nekada misle da im niko neće povjerovati jer nasilnici predstavljaju uspješne članove društva, muškarce koje svi poštuju i koji slove za „divne osobe“.
Izolacijom – ženu se često izolira od prijatelja i članova porodice koji joj mogu biti podrška. Neki alarm u prvim fazama veze može biti insistiranje budućeg nasilnika da se presele u neko drugo mjesto. Nekad je izolacija emotivna i ženu se postepeno sve više, ljubomorom i posesivnošću, odvaja od nekadašnjeg društva i stila života te nasilnik zahtijeva da mu žena posveti sve slobodno vrijeme ima. Često i djeca u tome mogu predstavljati prijetnju, čak i nerođene bebe, čime se tumači i često premlaćivanje trudnica – nasilnik se osjeti zapostavljeno u odnosu na novo biće.
Postoje mnoge serije i filmovi koji sjajno portretiraju psihologiju nasilnog braka i iz kojih se može mnogo naučiti. Izdvojila bih relativno novu seriju Maid(2021) o kojoj se mnogo pisalo kad je izašla prije dvije godine, ali čini mi se da je sada već pala u zaborav. U njoj vidimo sjajnu Margaret Qualley kako se bori s većinom ovih gore pobrojanih izazova i uspijeva da pobjegne, iako joj put prati većina iskušenja i problema koje žene i kod nas mogu očekivati. Bez prebijene pare u džepu spas nalazi u sigurnoj kući odakle, poslom čistačice, postepeno započinje graditi porodični budžet, ali što je još bitnije, narušeno samopouzdanje i novi život bez straha. Njena borba nakon bijega od muža nasilnika prilično je realistično prikazana i može poslužiti kao nada mnogim ženama kojima se njihova situacija čini beznadežnom ili je pak još nisu postale do kraja svjesne zbog odbrambenih mehanizama i nade da će se nasilnik promijeniti.
Zašto muškarci zlostavljaju?
Namjerno polariziram i za potrebe ovog teksta imenujem muškarce kao nasilnike, a žene kao žrtve jer je u skoro 100 % slučajeva nasilja tako. Neki podaci kažu da od ukupnog broja bračnog nasilja samo 5 % odlazi na žene koje zlostavljaju muškarce pa mislim da je ta brojka u tolikoj mjeri nesrazmjerna da nije vrijedna pomena u generalnom smislu, a ovdje se ne bavim pojedinačnim slučajevima. Pri tome je nasilje koje žene trpe psihičko (verbalno i emotivno), seksualno, fizičko, a sve više se govori i o tehnološkom nasilju – kada se žene prate, virtualno kontrolišu, sabotiraju i zlostavljaju na društvenim mrežama. Dešava se svugdje na svijetu i među svim društvenim slojevima i rasama.
Ključno pitanje koje iz ovog proizilazi je zašto su muškarci nasilnici.
Prije pokušaja letimičnog odgovora valja reći da nisu svi nasilnici isti, tj. da postoje različiti profili nasilnika i razloga zbog kojih čine nasilje. Često se opisuju kao sadistički manipulatori s antisocijalnim, narcističkim ili graničnim poremećajem ličnosti, međutim, većina slučajeva iz prakse pokazuje da nasilnik uopće ne mora imati „dijagnozu“ i da na njegovo ponašanje utječu i drugi faktori. Nekada se ono dešava pod utjecajem opojnih sredstava, nekada iz straha pa nastupa kao odbrana, a nekada iz osjećaja srama ili nesigurnosti. U drugim slučajevima nastaje iz želje za kontrolom i osjećajem moći, dok je nekad posljedica neriješenih ličnih problema, nemogućnosti da se osvijeste emocije i na drugi način izraze bijes i frustracije. Često je nasilje naučeno i radi se iz uvjerenja „da tako treba” pa ima i određenu „moralnu komponentu“, tj. opravdanje koje proizilazi iz neke ideologije ili odgojnih uvjerenja. Nasilnici mogu imati i veoma rigidan koncept rodnih uloga i ideju o tome šta treba da radi žena, a šta muškarac. Ovo je čest slučaj u patrijarhatu i može se objasniti kao posljedica koncepta koji neko ko se odgaja kao muškarac dobija o tome šta predstavlja ženu i žensko ponašanje, a što se onda razbija u kontekstu s realnošću – muškarac ne zna kako da se ponaša i odlučuje se za nasilje.
Neki nasilnici su potpuno svjesni svog ponašanja i manipulaciju nad žrtvom obavljaju racionalno i promišljeno, dok se drugima desi „u afektu”. Nerijetko su i veoma karizmatični i šarmantni budući da im je kontrola nad žrtvom i drugim ljudima bitna alatka u preživljavanju. Često se bore s psihičkim problemima poput depresije, PTSP-a ili anksioznosti, pri čemu nasilje predstavlja nezdravi način suočavanja s istim.
Sam čin nasilja se često opisuje obrascem kojeg čini triger (provokacija), eksplozija bijesa (nasilje) i izvinjenje (pokušaj mirenja). Moguće je da se ovo nadvlada, ali je potrebno da sam nasilnik to želi i vjeruje da je ponašanje koje radi pogrešno.
Bez obzira na ono što mi se desilo kada sam prijavila nasilje s početka teksta, danas mi je ipak drago što sam to uradila makar prijavljivanje nije urodilo plodom. Da sada uradim isto i da me žena kojoj pokušavam pomoći napadne, zasigurno se ne bih naljutila niti bih pomislila da je glupa. Razumijem da je potrebno vrijeme da se osvijesti kroz šta se prolazi i da nije nimalo lako da se odjednom prekine obrazac nasilja u kojem smo zarobljeni.
Emina Žuna, Prometej.ba
