Ljetopis (4)
Sjedimo sa starim prijateljem u bašti jedne picerije u Sarajevu. Morao sam da ga vidim. U našem posljednjem telefonskom razgovoru mi je zvučao prilično loše. Skoro smo vršnjaci, nakupilo se je godinica. a rijetko se viđamo. On ima problema sa srcem, i živi sâm, na periferiji šehera. Srećom, večeras mi sasvim solidno izgleda. Nedavno mu je izašla nova knjiga poezije, pa je i to razlog da dignemo čaše:
Svakodnevni Odisej
Prognan je u gradsku vrevu,
Gdje su četiri strane svijeta
Svedene na saobraćajne znake
I treptanje semaforskog svjetla.
I oči mu se mijenjaju
U njegove boje.
Život od sedam do petnaest
Dobija smisao mjerljiv
Proizvodnim učinkom.
U stanu svjetluca televizijski ekran.
Na njemu umnažaju se Troje
A pečurka iz Hirošime slika je ispeglana
Agamemnonovim istinama kao košulja u izlogu.
Izjutra susreće svoje kopije mnoge
Dok žure da se zašarafe
U vječitu mašinu
Stalno obnovljive inercije.
Godinama traje
Upregnut u profit, kamatne stope,
Dionice na burzi.
I parcelu na groblju
Kupuje na kredit,
Jer vlasničkim listom mora
Dokazati pravo na vlastitu smrt,
Jedinu Itaku koja mu je
Preostala.
Iako je mrak, vruće je, sparina. Sve stalo. Kao da će svaki čas pljusnuti. Gazda svuda okolo postavio ventilatore, da bar malo pirka.
Negdje u blizini trešti “živa” muzika. Prijatelj veli da se od sličnih malih koncerata po baštama i parkovima u Sarajevu više nigdje ne može voditi normalan razgovor. A sve zarad love.
Kad je to rekao, padne mi na pamet Venecija. Žitelji tog grada pred hordama turista već godinama ljeti bježe u unutrašnjost. Jer nema baš svako stan ili kuću za izdavanje. A koliko takvi, obični ljudi – a nije ih malo, sigurno – uopšte imaju koristi od groznog masovnog turizma? Nisam baš optimista.
Ostavimo to, barem večeras. Važno je da moj prijatelj sasvim dobro izgleda. Večeras je samo to važno.
Idemo u očevo rodno selo, u posjetu đedu N. i njegovoj kćerci, mojoj strini. On je jedan od rijetkih povratnika u nekad isključivo srpsko selo. Selo je sad skoro pusto. Redovno ga pohode samo vikendaši, a starosjedioci urijetko, na seosku slavu, ili kad treba prodati posljednje ostatke imovine.
Đedu su devedeset i četiri godine. Lani mu je umrla žena, i sad ga pazi kći. Ona je, s mojim stricom i dvoje djece, prije rata živjela u sarajevskom naselju Hrasno. Tu, kod njih, sam i ja stanovao davnih osamdesetih, na početku studija, pa je zato i sad katkad u šali zovem gazdarica. Moj stric je umro veoma mlad, iznenada, pa se ona u prvo vrijeme bavila unucima, a kasnije se iz Sarajeva skoro za stalno preselila k njemu. Tek ponekad nakratko ode u Sarajevo i u Trebinje, da vidi djecu i unučad.
Iako joj je skoro sedamdeset, moja “gazdarica” je još brza i okretna. Zvrk. Uostalom, kako i ne bi bila? Tu na selu, se ona brine o svemu: ocu, kući, stoci i imanju…
Danas ih obilazimo skupa s njenom kćerkom i zetom, i njihove dvije lijepe kćeri.
Kad se iz Konjica uz Vrabač uspenjemo na Borke, prođemo Lazine borove, pa malo prije pravoslavne crkve skrećemo desno, ka njihovoj kući. Malo dalje su žalosni ostaci Šantića vile. U njoj sam, kod lovočuvara Ranka Banovića, kao dječak proveo nekoliko ljetnih raspusta i tamo katkad viđao poznatog slikara, posljednjeg bogumila Lazara Drljaču, koji je takođe stanovao tu, na spratu. Uostalom, Drljača je na livadi ispred te vile i sahranjen. Kao djeca smo se kraj tog groba često igrali. Prije je bio označen nečim vrlo jednostavnim – ne sjećam se više je li to bila drvena ploča ili kamen? – a danas je tu, kraj urušene i skroz propale Šantića-vile, jedan neobičan stećak.
Stećak
Kiša. Na kamenim licima, u trenu, zijev prošlosti,
Otkrovenje. Posrnula postolja, noge pokleknule,
Patarenski tragovi na kamenu što prah lagano biva.
Kiša. Prenj, maglen, sivo čudo gleda,
Krstom Naopako isprano više neg’ kapima nebosklona,
Umoran, i on, od ove nedođije. A onaj što je stao,
Osjetljiva biljka, odgonetat’ sloge ove kamen-rime,
Snen se divi čulnoj pozadini! Ne kamen, to lice klesara
Šarom progovara, o zabludi davnoj, a jednoj od mnogih,
Tako sličnoj onom što zovemo: Danas. Jer,
Preziruć’ srebro, i zlato papinsko,
A protivu gojnih trbušina, donkihotska vjera usamljena bješe,
K’o i onaj što joj, danas, spomen vaspostavlja.
Dan je sunčan i lijep, malo je vruće, pa sjedamo za sto u debelom hladu. Potpomognuta kćerkom i unukama, strina odmah žuri da nas usluži. Tu je i veliki pas: njihov čuvar i prijatelj. Miran je, ali strina nas upozorava da ga ne milujemo. Kao pravi čuvar, nepovjerljiv je prema nepoznatima. Zato ga ostavljamo da na miru leži pod stolom, dok mi iz hladovine “napasamo oči” imirom okolnog zelenila. Ni ptice da prhne, ni krave da mukne, pa naše riječi i smijeh sad još jače odzvanjaju padinom na kojoj se nalazi domaćinska kuća.
Iz kuće izlazi đed. Spor je, pomaže se šakama, ali i pribran, nimalo nesiguran. Polako dolazi do stola. Sa svima se rukuje, a sjeda do mene. Dva sporaća jedan do drugoga! I dok mlađi raspredaju svoje teme, nas dvojica zapodjenemo ozbiljan eglen. Vidim da je to, usprkos njegovoj podmakloj dobi, sasvim moguće. Sve zna, svega se sjeća – Laze, mog djeda, onog davnog i posljednjeg rata. Samo ga, kaže, noge izdaju.
Kaže m i da su ga, kad je odlučio da se iz izbjeglištva vrati na svoje, mnogi suseljani, bivši Borčani, žestoko napali. Govorili da je blesav, da ne zna šta radi, da ovo, da ono. A njemu ovdje duša mirna. Na svom je mjestu. Cijeli je život, s tom kratkom, prinudnom pauzom, živio ovdje. Radio na zemlji i u drvetu – bio je tesar – družio se s ljudima, oženio, djecu sa svojom „starom“ izrodio… I sad, eto, miruje. Redovno ga posjećuju komšije, uglavnom Bošnjaci. S njima, kaže, nikad nije imao problema. Naprotiv. Kad je krsna slava ili Božić, kuća mu puna smjeha, šale, zdravica… Zimi im i inače ljudi češće svrate, pitaju da li im nešto treba.
„Šta ti danas najteže pada,“ pitam ga.
“Čuješ, starost. Najteže mi je kad vidim da drugi oko mene rade, a ja im ne mogu priskočiti u pomoć.“
Šta da mu kažem? Razumijem ga, pogotovo što sam i sâm, mada ne od starosti, u sličnoj situaciji.
Kucnemo se, otpijemo gûc one njegove božanstvene rakije, i uzmemo mrvu torotana. Oko nas i dalje veseli žagor. Umoran od vrućine, cuko mirno leži pod stolom. Perfektan završetak jednog lijepog ljeta.
