Odmah da se ja ogradim, ovu priču pošto kupila, po to prodala, a Bog zna, nisam ničija kutija.
Radnja se dešava na morskome plavom žalu, gdje čarlija vjetrić mio.
Subotnja gužva, došlo u Gradac „naobdan“ na stotine autobusa. Moj poznanik rijetko ima slobodnu subotu,a kad ga i to čudo, za uprivatnika zaposlenog, strefi, žena ga nagovori da odu, ono sa Ćibom, za 15 kaemčića, na more. Njemu samo jedno na pameti. Da gdje hlada uhvati i zaspe snom pravednika, davno je bilo vrijeme kada se naspavao zadnji put.
Posluži ga sreća, doduše malo je morao podmetati noge, malo prijeteći gledati u nekog jadu, koji je stavio svoj napuhani dušek pod bor, elem, uhvati on svoj hlad pod kapom nebeskom. Iznajmio i onu plastičnu ležaljku, nije beg cicija, 6 kuna, lijepo se smjestio i zaspao. Šumi vjetar, šumi more, ptičice pjevaju, ljepota jedna. Dok odjednom pored njega kreštav glas neke žene:
– Amreseeee, o Amreseeee, doj da ti majka razvali paštetu!
Valjda dođe Amres, po svoju krišku namazanu i paradajz. Moj jaran opet utonu u blažen san.
– Amreseee, o Amreseeee, ne iđi daleko, kažu ima grčova.
Trzne se moj pajdo iz sna, ljut k`o puška. Ode k vragu i jedva dočekana slobodna subota i 15 kaemčića, već zna, jebat će ženi od tave držak, kad je se samo dočepa da izađe iz mora.
Misli šta da radi.
Sjeti se.
Priđe on toj zabrinutoj majci Amresovoj, te je zamoli, hinjeno promuklim glasom.
– Gospođo moja draga – jedva on kao propisnu- de, živa bila da mi nešto učiniš, zemljaci smo, valja nam pomagati jedni drugima. Grlo me boli, evo vidiš ne mogu zucnuti, a onaj moj mali otplivao daleko, eno gotov do „tespiha“, utopit će se jadna mi majka, nije ni neki plivač. De ga, živa bila zovni kojeput, eto vidim imaš avaz za opere!
– Hoću! Kako mu je ime?
– Derim!
– Nu Derim? Kakvo mu je to ime?
– A, eto izmislila žena, moderno nekakvo!
Bogme ne dade se zemljakinja moliti, te se avazile prodera:
– DERIME, DERIME, OOOO DERIME!
Nasta smijeh na plaži, gledaju ljudi ko to glasno poziva na deranje. Dosjeti se i kona da je nasjela kao zadnja budala, a još je nekada i čula taj vic na sijelu, ali ga do sada nije skontala. Ušuti se posramljena.
Moj jaran u hladovini, na plastičnoj ležaljci zahrka snom pravednika.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
