Ismet Smajlović: Prisjećanje – Dane Banović, konjički Robinzon
U osvit nadolazeće 2005. godine Dane Banović, pećinski čovjek iz Konjica i jedan od junaka Džankine „Pozitivne geografije“, ući će u 77. godinu tegobnoga života.
Iz vagona na sporednom kolosijeku, koji su bili njegov tranzitni centar, ovaj konjički Robinzon pod prijetnjom niskih temperatura povukao se u pećinu iznad Željezničke stanice. „Obuku“ za život u pećinama završio je u mostarskom Starom Gradu, nakon što je prije više od tri decenije napustio rodnu Orahovicu, koja se ugnijezdila nadomak Konjica, uz magistralni put M-17.
„Protiv studeni borim se čajevima, pokojom lozom, najviše vatrom, koju ložim u mojoj pećini“ – kazuje Dane prilikom susreta sa ovim zapisivačem na konjičkom buvljaku. Kad se razdani, ovaj baš nesvakidašnji čova, koji je u pećinama nakupio 30-godišnji stanarski staž, spusti se u grad, među ljude, koji u njemu vide dobroćudnog susjeda, ali i onog ko je „mimo svijeta“.
Najčešće se kreće na prostoru ispred Željezničke stanice, gdje se nalaze dućani i kafane, zbog kojih je ovaj dio grada na Neretvi nazvan „Bermudskim trouglom“. Tu je Dane u potraži za milosrđem, iskušavajući ljudsku dobrotu ali i – zloću.
Oni koji ga prepoznaju imaju jednostavno naviku da mu dadnu, pokuče ponešto, koju marku, cigaretu, sendvič, ja l’ počaste pićem ne bi li ga tako „otvorili“ da koju prozbori o sebi i o svom samoizgonu iz životne „normale“. A za razliku od mnogih drugih svakovrsnih „ovisnika“ o ljudima, Dane ne moljaka, ne prosi, ne pušta suzu, nego zauzvrat darodavce nagrađuje smiješkom.
Ima, inače, više verzija zašto se Dane odmetnuo u suteren života, u pećine, a jedna od njih je da ga je na to nagnalo nevjerstvo supruge, nakon čega je zapalio kuću i okućnicu, napustivši pitomu Orahovicu da se, kazuju, više nikad u nju ne vrati.
(Preneseno iz „Dnevnog avaza“, 11. 12. 2004.)
