Više smo vršnjaka sahranili u svojim 18-tim, 19-tim, 20-tim nego naše dede koje su umirale u svojim 60-tim. I nismo razmišljali da li su naši vršnjaci mladi, niti sebe doživljavali mladim za takvo što. Ginuli smo jer se jedino tako moglo živjeti u ovoj zemlji. Bio je to prvi period stradanja.
Drugi je nastupio nakon rata kada je nepravedno izjednačen i onaj ko se borio i onaj koji nije. To nije bilo izjednačenje, to je bila čista protekcija za one koji nisu. Ponuditi istu stazu i isti start zdravu čovjeku i invalidu nije jednakost nego nepravda. Tu nismo ginuli fizički, ali su ginuli naši ideali.
Danas kada se izjednačava i agresor i branitelj, ginemo treći put. Ubija se i smisao života i smisao smrti.
I iz svakog tog perioda po jedno naše ja, ubijeno, čuči u nama.
I danas dok na mevludskom predavanju slušam vaiza kako pita gdje su naša djeca, gdje je naša omladina, ja u ibretu sam sebe pitam gdje su oni lavovi moje generacije što su živi izašli iz ratnog džehennema? Oni snažni, jedri, prkosni, ponosni, stameni vršnjaci što su sa osmijehom polazili u akcije, što su prkosno odagnavali jauke u ranjavanjima odmahujući glavom „nije to ništa“, stidni da priznaju da ih rane bole.
Umiru sada prije svojih pedesetih, kasno, il’ nikad ne shvativši da su bili lavovi. Jer im to niko nije rekao, jer im to niko nije priznao, ostavljajući svoju djecu i svoje zemaljske dugove jedino u emanet saboraca, prizivajući tako onaj teški al’ matematički tačan podatak, da je bolje umrijeti prije, dok ima više vršnjaka na koje može računati.
Gdje su djeca tih lavova? Bježe li od sumornih sjećanja svojih očeva i njihovih bajkovitih priča o herojstvima i borbi kojem znaka u stvarnosti nema. Da je bilo, pa moralo bi se negdje u nečem i danas vidjeti. Njima njihovi očevi možda više sliče na noćne leptire koji uporno uzaludno lete na neka davno ugašena svjetla čiji sjaj postoji samo u njihovim sjećanjima.
